Čitanje knjiga nekada je podrazumijevalo vrijeme koje smo bez razmišljanja odvajali za sebe uranjajući u drugi svijet, onaj između korica knjige. Danas, kada nam pažnju svakih nekoliko minuta prekidaju obavještenja, poruke i društvene mreže, upravo je vrijeme postalo ono što knjigama najčešće dugujemo.
Sutra Sarajevo ponovo postaje mjesto susreta pisaca, prevodilaca, izdavača i čitalaca. Početak još jednog izdanja festivala književnosti podsjeća nas koliko knjige i danas imaju moć okupiti ljude oko iste priče. Uči nas da kroz knjige, kroz priče i određene radnje, naučimo posmatrati i tumačiti život iz neke druge perspektive.
Međutim, dolazak festivala nas definitivno može navesti i na jedno sasvim drugačije pitanje koje svi mi možemo postaviti najprije sebi. Kada smo posljednji put čitali knjigu bez gledanja na sat?
Možda zato najveća vrijednost knjige danas nije samo priča koju donosi, nego trenutak mira koji nam pruža.
Zašto je čitanje knjiga postalo izazov?
Svaka knjiga traži vrijeme, ali zauzvrat nudi nešto što je danas postalo rijetkost, potpunu pažnju.
Nikada nam više sadržaja nije bilo na dohvat ruke, ali rijetko kada imamo strpljenja da mu se zaista posvetimo. Bez obzira na to o čemu je riječ, naša pažnja brzo prelazi s jedne na drugu stvar, a misli neprestano lutaju između obaveza, ekrana i svakodnevnih distrakcija.
Telefon je uvijek u blizini. Notifikacije dolaze bez prestanka. Pa čak i kada otvorimo knjigu, već nakon nekoliko stranica često posegnemo za ekranom. Ne zato što knjiga nije zanimljiva, nego zato što smo se navikli da pažnju dijelimo na bezbroj sitnih dijelova, pokušavajući istovremeno biti prisutni na više mjesta.
A danas, čitanje knjiga traži ono što je postalo najvrednije i najrjeđe u našim trenucima mira – potpunu prisutnost.
Upravo tada i tu, knjiga prestaje biti izvor znanja ili zabave, a postaje prostor u kojem sebi dozvoljavamo da usporimo, budemo prisutni i osjetimo priču, ali i vlastite misli koje u svakodnevnoj žurbi često ostaju neizgovorene.
Knjigu ne treba pročitati brzo, nego doživjeti
Posljednjih godina sve češće govorimo o broju pročitanih knjiga, najpopularnijim naslovima i piscima o kojima svi govore. Društvene mreže pune su preporuka, recenzija koje nam služe kao vodiči pri našem sljedećem izboru, ali i godišnjih izazova i listi koje pokazuju koliko je ko pročitao, šta trenutno čita i šta tek planira staviti na svoju policu.
Sve je to, bez sumnje, doprinijelo većoj vidljivosti knjiga i vratilo čitanje u svakodnevne razgovore. Ipak, istovremeno se stvara osjećaj da knjige ponekad počinjemo doživljavati kao još jednu stavku koju treba završiti, fotografisati ili dodati na listu pročitanog koja će biti vidljiva i drugima. Kao da vrijednost čitanja određuje broj pročitanih stranica, a ne ono što nam je među njima ostalo.
Ali kada je čitanje postalo takmičenje?
Knjiga nikada nije tražila da je završimo što prije. Ona traži da zastanemo i podvučemo svaku rečenicu koja nas je dotakla, ali i u kojoj smo prepoznali dio vlastitog života. Da razmislimo o liku koji nas podsjeća na nekoga koga poznajemo. Da i nakon posljednje stranice još neko vrijeme dijelimo svijet sa glavnim junacima knjige.
Ponekad upravo jedna rečenica vrijedi više od deset pročitanih naslova. Nekada nas jedan roman prati mjesecima, mijenja način na koji posmatramo ljude ili nam pomaže da razumijemo vlastite dileme. Takve knjige ne ostaju samo na polici. One ostaju u nama. Ostaju i kroz poneku ručno zapisanu bilješku na marginama, kojoj ćemo se jednog dana rado vratiti, prisjećajući se kako smo baš tada razumjeli određenu životnu situaciju, emociju ili pitanje.
Možda upravo zato nije važno koliko knjiga pročitamo tokom godine. Mnogo je važnije koliko nas je makar jedna od njih uspjela promijeniti. Jer čitanje nije utrka do posljednje stranice, nego susret sa pričom koja će, ako joj damo dovoljno vremena, nastaviti živjeti i onda kada knjigu zatvorimo.
Čitanje knjiga povezuje ljude
To potvrđuju književni festivali, promocije, biblioteke i book clubovi koji okupljaju ljude oko iste priče. Mnogi razgovori započinju upravo pitanjem: “Jesi li pročitao ovu knjigu?“ Nekada je dovoljno i da dvoje ljudi prepozna isti naslov na polici knjižare ili biblioteke pa da započne razgovor koji će trajati mnogo duže od same preporuke za čitanje knjiga.
U vremenu u kojem se često govori o otuđenosti i manjku stvarnih susreta, knjige nas podsjećaju da zajedništvo još uvijek može nastati oko jedne priče. Svako od nas pročitat će istu knjigu na drugačiji način, ponijeti iz nje neku svoju rečenicu ili pronaći lik u kojem će prepoznati dio vlastitog života. Upravo te različite interpretacije čine razgovore o knjigama toliko vrijednim.
Upravo se u tome ogleda posebna vrijednost čitanja. Jer knjiga nije samo predmet na polici. Ona postaje povod za razgovor, razmjenu mišljenja i upoznavanje ljudi koje možda nikada ranije ne bismo sreli. Nerijetko upravo književnost otvori teme o kojima možda ne bismo govorili ni s najbližima, ali ih lakše podijelimo kada ih je neko prije nas pretočio u riječi.
A, o važnosti čitanja knjiga svjedoči i zvanična UNESCO stranica World Book and Copyright Day | UNESCO
Predstojeći Bookstan je samo jedan od podsjetnika da čitanje knjiga, kao i sama knjiga kao predmet, još uvijek ima moć stvarati zajednicu. Da nekoliko stotina ljudi okupi u istoj prostoriji, ne zato što svi misle isto, već zato što vjeruju da dobra priča vrijedi pažnje, razgovora i vremena koje joj odlučimo posvetiti.
Vrijeme koje poklonimo knjizi zapravo poklanjamo sebi
Možda odgovor nije u tome da pronađemo više slobodnog vremena. Većina nas ga nema. Dani su ispunjeni obavezama i rokovima koji se neprestano mijenjaju, pa se čini da za čitanje knjiga uvijek postoji neko „bolje vrijeme“ koje tek treba doći.
Možda je zato dovoljno da vrijeme koje već imamo provedemo drugačije. Da barem nekoliko minuta dnevno zamijenimo ekran knjigom. Da pročitamo jedno poglavlje bez gledanja na telefon. Da dozvolimo sebi da ne žurimo prema posljednjoj stranici, već da se zadržimo na onim rečenicama koje nas tjeraju da zastanemo i razmislimo.
Jer knjiga nas ne uči samo novim činjenicama. Ona nas uči strpljenju, pažnji, empatiji i slušanju. Podsjeća nas da neke priče vrijedi živjeti polako, baš kao što vrijedi polako upoznavati ljude, gradove i sebe. Uči nas da nije svaka vrijednost mjerljiva brzinom i da neke od najvažnijih promjena nastaju tiho, između dvije stranice i nekoliko trenutaka koje smo odlučili posvetiti samo sebi.
Možda upravo zato čitanje knjiga nije bijeg od stvarnosti, kako se često kaže. Naprotiv, ono je jedan od načina da joj se vratimo pažljiviji, smireniji i spremniji da razumijemo svijet oko sebe. A u vremenu u kojem nam pažnja neprestano izmiče, možda je upravo to najveći dar koji nam jedna dobra knjiga može pružiti.
Knjiga ne traži mnogo. Samo našu pažnju.
Možda upravo zato predstojeći dani nisu samo prilika da upoznamo nove autore ili pronađemo naslov koji ćemo ponijeti kući. Možda je to i podsjetnik da knjiga ne traži od nas mnogo.
Ne traži da je pročitamo za jedan dan. Ne traži da vodimo statistiku pročitanih stranica niti da o njoj odmah napišemo objavu na društvenim mrežama.
Traži samo da joj poklonimo vrijeme. Knjige samo traže ono za šta su predodređene, za čitanje knjiga.
Jer neke knjige završimo za nekoliko dana, ali nas prate godinama. One ostaju u našim mislima, razgovorima i odlukama mnogo duže nego što traje samo čitanje.
A možda je upravo u tome najveća vrijednost svake dobre knjige – ne u tome koliko brzo okrenemo posljednju stranicu, nego koliko dugo njena priča ostane dio nas.
