“Zašto nam majke ne govore o tome kako se tijelo s godinama mijenja, kako se ljepota srozava, o osjećaju gubitka i srama? Je li starost, čak i kad nema bolesti, samo neprekidni niz poniženja koji prati sve veća ravnodušnost?“
Neke predstave završe onog trenutka kada se ugase svjetla u sali. Druge tek tada počinju. Ostanu u mislima, u razgovorima koje vodimo sami sa sobom, u zagrljajima koje poželimo pružiti čim izađemo iz pozorišta.
Takva je bila Kronika nestajanja, predstava u produkciji Teatro VeRRdi dVORišTe, kojom je u Kino Meeting Pointu svečano zatvoren ovogodišnji Bookstan. Festival je završio, ali osjećaj koji je predstava ostavila među publikom nije. Naprotiv. Šezdeset minuta bilo je dovoljno da nas podsjeti koliko malo govorimo o starenju, koliko rijetko primjećujemo samoću i koliko često vjerujemo da za ljude koje volimo još uvijek imamo dovoljno vremena.
Publika je glumice ispratila dugotrajnim ovacijama. Mnogi i sa suzama. Ne zbog kraja predstave, nego zbog onoga što je u tih sat vremena uspjela probuditi u svakome od nas.
Priča koju ne gledamo, nego osjećamo
Scensku izvedbu i dramaturgiju potpisuju Lucija Matković i Maruška Aras, koristeći tekstove iz romana Nevidljiva žena i druge priče Slavenke Drakulić, Lisica Dubravke Ugrešić, EEG Daše Drndić i Fizika tuge Georgija Gospodinova. Četiri različita književna glasa spojena su u jednu snažnu cjelinu koja govori o prolaznosti, starenju, samoći i neizbježnom nestajanju.
*Više o predstavi i produkciji Teatro VeRRdi dVORišTe dostupno je na zvaničnoj stranici Teatro Verrdi.
Iako kao pripadnice generacije mladih, dvije glumice na scenu su donijele izuzetnu zrelost i sigurnost. Njihova izvedba predstave Kronika nestajanja nije djelovala kao gluma, već kao stvarno, neposredno prisustvo nečijem životu. Smjenjujući se u ulogama majke i kćerke gotovo neprimijetno, tek promjenom bademantila, pokazale su koliko malo scenografije je potrebno kada emocija preuzme glavnu riječ. Jednim odjevnim predmetom vodile su publiku od generacije do generacije, toliko prirodno i uigrano da se nijednog trenutka nije imalo osjećaj da se uloge smjenjuju.
Upravo u toj jednostavnosti leži najveća snaga predstave. Nema velikih efekata, nema statista koji bi dodatno “uvodili” publiku u izvedbu, niti spektakularnih prijelaza. Samo riječi, pokret i tišina koja ponekad govori više od cijelog dijaloga. Samo jedna Kronika nestajanja koja je publiku vodila kroz jedan isti uzdan i jedan isti pogled.
“Prepoznajem samoću po mirisu”
Možda nijedna rečenica nije odjeknula salom tako snažno kao ova.
“Prepoznajem samoću po mirisu.”
Jednostavna, a toliko teška da nakon nje više nije moguće ostati ravnodušan. U ovoj predstavi samoća nije prikazana kao fizičko odsustvo drugih ljudi, nego kao tihi raspad bliskosti — trenutak u kojem postajemo svjesni da više nismo ničiji prioritet. Kao čekanje koje se razvlači kroz dane, sedmice i mjesece, bez sigurnosti da će se iko ikada vratiti.
Predstava se ne zaustavlja na usamljenosti. Ona ide dublje, u tijelo koje izdaje, u godine koje odjednom postanu vidljive u ogledalu, u bore koje se ne pojavljuju naglo, nego kao tihi trag svega proživljenog. U sijedu kosu koja ne počinje da mijenja samo izgled, nego i pogled na vlastiti život. U teret koji se godinama nosi bez glasa, a koji tek kasnije počne izlaziti na površinu.
Ovo je priča o onome o čemu najčešće šutimo, iako je to stanica na kojoj ćemo se, neminovno, jednog dana i sami zaustaviti.
Majka koja traži dom, kćerka koja misli da ima još vremena
Jedna od najupečatljivijih priča vodi nas u Pulu. Majka pokušava pronaći kuću u kojoj je provela više od šezdeset godina života. Kuću u kojoj je uzgajala jasmin i magnoliju, kao da razgovara s njima, u njihov miris upisivala sve ono što nije umjela izgovoriti ljudima, dok je čekala supruga da se vrati s posla i gradila uspomene koje vrijeme nije uspjelo izbrisati.
Na kraju ne pronalazi samo kuću. Pronalazi dom. Jer dom nikada nisu bili zidovi, nego tragovi života koji ostaju u stvarima, mirisima i sjećanjima koja se ne brišu, čak ni kada nestane sve ostalo.
Nasuprot toj priči stoji odnos majke i kćerke. Majke koja čeka. Koja pogledom doziva. Koja preslaguje odjeću po bojama i redoslijedu, tražeći smisao u sitnim ritualima svakodnevice, nadajući se da će se vrata ipak otvoriti.
A kćerka? Ona dolazi kada može, uvjerena da vremena još ima. Da će sljedeći put biti lakše, da će sljedeća sedmica biti pogodnija za posjetu.
Ali vrijeme ne pregovara.
Jednog dana više ne dolazi majci u posjetu, u zagrljaj. Iz jednog grada odlazi u drugi, u kojem Kronika nestajanja odnosi ono najbitnije, a ostavlja samo ono što će biti smješteno u jedan paket — majčine stvari.
“Promatraju me, dakle postojim”
Predstava se ne zaustavlja samo na ličnim pričama. Otvara i šira, gotovo filozofska pitanja o tome šta znači postojati u svijetu u kojem je pogled drugog često jedini dokaz našeg postojanja.
“Da bi svemir postojao, neophodno je da se u njemu pojave promatrači. Promatraju me, dakle postojim.”
Pitanje koje ostaje lebditi iznad publike jeste jednostavno, ali nelagodno: da li smo stvarni samo onda kada nas neko vidi? Da li smo mi, sami sebe svjesni, tek onda kada nas drugi vide?
U tom prostoru između prisustva i odsustva, Kronika nestajanja gradi svoj najtiši, ali i najdublji sloj.
Svjetlo koje se gasi
Završna scena donosi minimalizam koji ostavlja snažan trag. Jedna lampa. Jedan prekidač. Jedan pokret koji briše svjetlo.
U tom trenutku, scena prestaje biti scena, a postaje metafora života koji se gasi jednako tiho, bez spektakla, bez najave. Sve ono što smo gledali do tada sažima se u toj jednostavnoj slici – nestajanje kao prirodni dio postojanja.
Tišina koja nakon toga ostaje u sali govori više od aplauza.
Predstava koja je zatvorila festival, ali otvorila nas
Kronika nestajanja u produkciji Teatruma Verdi zatvorila je ovogodišnji Bookstan festival u Kino Meeting Pointu, ali njen pravi učinak tek počinje izvan pozorišta.
Ovo nije predstava koju “odgledamo”. Ovo je predstava koja nas vraća sebi i drugima. Roditeljima kojima se nismo javili. Posjetama koje smo odgađali. Riječima koje smo zadržali.
U šezdeset minuta scenske igre otvoreno je ono što najčešće potiskujemo, činjenica da vrijeme ne stoji, da ljudi nestaju i prije fizičkog odlaska, i da se život sastoji od malih propuštenih trenutaka koji kasnije postanu najveće žaljenje.
Publika je izvedbu ispratila dugim aplauzom, ali i suzama. Ne kao znak završetka, nego kao znak prepoznavanja. Kao znak da Kronika nestajanja tek počinje da živi u svima nama i nakon posljednjeg aplauza.
Završnica koja ostaje
Ako je Bookstan ove godine imao završetak, onda ga je imao u formi tihe, emotivne i teške predstave koja ne nudi utjehu, nego suočavanje.
I možda je upravo to najbolji mogući kraj jednog festivala koji govori o književnosti. Možda je upravo Kronika nestajanja bila potrebna da nas podsjeti da književnost, kao i pozorište, nije tu da nas zabavi, nego da nas pomjeri.
Kronika nestajanja zatvorila je festival, ali je otvorila prostor koji će se teško zatvoriti: prostor pitanja koja ostaju s nama mnogo duže od trajanja jedne predstave.
I možda je upravo u tome njena najveća snaga.
A Kamo Sutra ostaje tamo gdje priče prestaju biti događaji, a postaju nešto što nosimo sa sobom.
