Knjiga “Wake Up, Europe! Sarajevo Calling“ vraća u fokus sarajevsku rock scenu tokom opsade i podsjeća da je kultura bila jedan od najsnažnijih oblika otpora.
Na ovogodišnjem Bookstan festivalu predstavljena je knjiga “Wake Up, Europe! Sarajevo Calling” autorice Aide Adžović, nastala kao rezultat višegodišnjeg istraživanja sarajevske rock scene tokom ratne opsade. Iako je riječ o promociji knjige, razgovor je vrlo brzo prerastao okvire književnosti i otvorio pitanje koliko kultura znači društvu onda kada se čini da nestaje sve drugo.
Jer postoje trenuci u kojima kultura prestaje biti umjetnost. Postaje način da čovjek sačuva sebe.
Kada je muzika postala način da se preživi
Neki su, nakon što bi se vratili s linije odbrane, uzimali gitaru u ruke. Drugi su uzimali mikrofon, pretvarajući ono što su nosili u sebi u stihove, glas i muziku. Bio je to njihov način da sačuvaju dio sebe u vremenu koje je svakodnevno pokušavalo oduzeti upravo ono ljudsko.
U gradu bez vode, struje i sigurnosti, muzika nije bila razonoda. Nije bila bijeg od stvarnosti. Bila je jedan od posljednjih dokaza da čovjek, uprkos svemu, još uvijek može stvarati, osjećati i vjerovati da život nije stao. Dok su granate rušile zgrade, pjesme su čuvale ono što se nije moglo srušiti – nadu, dostojanstvo i vjeru da će život jednog dana ponovo nadjačati rat.
Koncerti nisu mogli zaustaviti rat. Ali su mogli sačuvati ono zbog čega se vrijedilo boriti. Upravo zato sarajevska rock scena nije ostala upamćena samo po muzici, nego po ljudima koji su pokazali da kultura može biti jednako snažan oblik otpora kao i svaka druga borba za opstanak.
Priča koja je čekala da bude ispričana
Upravo toj priči Aida Adžović posvetila je godine istraživanja. Govoreći na Bookstan festivalu, prisjetila se da je sve počelo tokom izrade master rada pod mentorstvom profesorice Fatime Hadžić. Željela je napustiti već istražene okvire popularne muzike i posvetiti se prostoru o kojem se govorilo mnogo manje nego što zaslužuje – sarajevskoj rock sceni tokom opsade.
U istraživanje je, kako kaže, ušla bez jasne predstave o tome gdje će je ono odvesti. Svaki novi dan donosio je nova svjedočanstva, drugačije priče i intenzitet koji nije očekivala. Zato joj je bilo važno da tema vodi nju, a ne ona temu, dopuštajući ljudima, arhivima i sjećanjima da sami ispričaju priču koju je trebalo sačuvati od zaborava.
Posebnu pažnju posvetila je recentnoj prošlosti, svjesna da su sjećanja, koliko god snažna bila, istovremeno i krhka. Upravo zato željela ih je zabilježiti i arhivirati, ne samo kao historijsku činjenicu, nego i kao svjedočanstvo jedne generacije koja je pokazala da kultura nije prestala živjeti ni onda kada su mnogi vjerovali da je to nemoguće.
Kako je istaknula, nije željela napisati knjigu samo o muzici. Željela je odati priznanje ljudima koji su, braneći svoj grad, istovremeno branili njegov identitet. Njihove gitare, koncerti i pjesme danas nisu samo dio muzičke historije Sarajeva, nego podsjetnik da umjetnost može biti jedan od najvažnijih načina očuvanja dostojanstva jednog društva.
Kako istražiti muziku koja je je nastajala pod granatama
Put do knjige nije bio jednostavan.
Arhivski rad postao je njen svakodnevni prostor. Analizirala je ratna izdanja lista Oslobođenje, pregledala filmsku građu, dostupne online arhive, naučne radove i druge objavljene izvore. Međutim, ono najvrednije nije pronašla u dokumentima.
Pronašla ga je u ljudima.
Razgovori sa muzičarima, organizatorima i akterima tadašnje scene nisu bili samo prikupljanje podataka. Bili su susreti sa živim sjećanjem Sarajeva. Svako novo svjedočanstvo donosilo je detalje koji se nisu mogli pronaći ni u jednom arhivu, potvrđujući da historiju ne čine samo datumi i dokumenti, nego prije svega ljudi koji su je živjeli.
Možda upravo zato “Wake Up, Europe! Sarajevo Calling” nije samo knjiga o muzici.
Ona je knjiga o pamćenju. Wake Up, Europe je knjiga o herojima koji su, uprkos svemu, sačuvali ono najbitnije u sebi. Vjeru, nadu i duh. Sve ono što zapravo, nama danas stoji u amanetu.
Kada je muzika postala način da se ostane čovjek
Na pitanje moderatorice o povezanosti kompletne muzičke scene tokom ratne opsade, Aida Adžović nije govorila samo o koncertima, bendovima ili pjesmama. Govorila je o kulturi kao jednoj od osnovnih ljudskih potreba.
U vremenu kada su egzistencijalni uslovi bili gotovo nemogući, kada su sigurnost, svakodnevica i planovi postali luksuz, potreba za umjetničkim izražavanjem nije nestala. Naprotiv. Postala je još snažnija.
„Kultura nekome ima jednak značaj i težinu kao ono najesencijalnije u životu“, istaknula je autorica, naglašavajući da je upravo umjetnost ljudima omogućavala da sačuvaju osjećaj pripadnosti, postojanja i ljubavi u okolnostima koje nisu bile ni obične ni normalne.
Rock scena bila je samo jedan segment kulturnog života Sarajeva, ali možda njegov najglasniji dokaz da grad još uvijek diše, čemu upravo svjedoči i „Wake up, Europe! Sarajevo calling„.
Na osnovu svog istraživanja, Aida Adžović zaključuje da muzika tada nije bila tek zabava niti način da se na trenutak zaboravi rat. Bila je oblik iscjeljenja. Bijeg od svakodnevnih trauma, ali i prostor u kojem su se strah, bijes i nemoć pretvarali u stvaralačku energiju.
Možda najbolju sliku tog vremena daju upravo mladi muzičari koji bi, nakon povratka s linije odbrane, odlazili na probe ili koncerte.
U toj činjenici sadržana je sva složenost jednog vremena.
Branili su grad.
A zatim su branili i ono zbog čega je taj grad vrijedio sačuvati.
„Muzika je tada služila i kao apel za mir“, rekla je Aida.
Koncerti nisu bili bijeg od rata. Bili su odgovor na njega. Odlazak na koncert značio je ulazak u prostor u kojem su granate, makar na sat ili dva, ostajale s druge strane vrata. U prostoru muzike nije se negirala stvarnost. Naprotiv. Ljudi su joj prkosili stvarajući nešto što je bilo jače od straha.
Upravo zato kultura u ratnom Sarajevu nije bila luksuz.
Bila je oblik otpora.
Bila je dokaz da se život može braniti i pjesmom.
Odbrana kulture bila je odbrana života
Govoreći o tekstovima pjesama nastalim u tom periodu, autorica knjige „Wake up, Europe! Sarajevo calling„ je istaknula da su oni najčešće govorili o ljubavi prema domovini, solidarnosti i hrabrosti ljudi koji su se borili za slobodu. Neki su bili direktni, drugi ironični, ali gotovo svi dijelili su istu poruku – odbranu prava na život, maštu i dostojanstvo.
U vremenu urbicida, razaranja i pokušaja dehumanizacije, upravo je umjetnost postajala jedan od posljednjih prostora slobode.
Možda zato Aida Adžović nije napisala knjigu samo o muzici.
Napisala je knjigu o ljudima koji su pokazali da se kultura može braniti jednako hrabro kao i grad.
Jer kada pokušavaju uništiti identitet jednog društva, svaka pjesma, svaka predstava, svaka knjiga i svaki koncert postaju mnogo više od umjetnosti.
Postaju odbrana života.
Pamćenje nije pitanje generacije, nego odgovornosti
Možda je upravo činjenica da je Aida Adžović rođena 1998. godine jedan od najsnažnijih slojeva ove priče.
Ne zato što nije bila svjedok ratne opsade Sarajeva, nego zato što je odlučila da godine svog rada posveti ljudima čije vrijeme nije živjela. Istražujući arhive, razgovarajući s akterima tadašnje muzičke scene i bilježeći njihova svjedočanstva, pokazala je da pamćenje ne pripada samo onima koji su nešto proživjeli. Ono pripada i onima koji osjećaju odgovornost da to sačuvaju.
Tokom promocije “Wake Up, Europe! Sarajevo Calling” priznala je da, uprkos nastojanju da istraživanju pristupi objektivno, nije mogla ostati imuna na emocije. Svaka nova priča bila je podsjetnik da iza svakog dokumenta stoji nečiji život, nečija mladost i nečija borba da, uprkos svemu, sačuva dio normalnosti.
Posebno je otvorila i pitanje mlađih generacija, među kojima se često može čuti da su priče o ratu iscrpljene i da je vrijeme da ih ostavimo iza sebe.
Možda je upravo “Wake Up, Europe! Sarajevo Calling” odgovor na takva razmišljanja.
Jer ovo nije knjiga o ratu.
„Wake up, Europe! Sarajevo calling„ je knjiga o ljudima koji su u ratu stvarali.
O mladim muzičarima koji su, nakon povratka s linije odbrane, uzimali instrumente u ruke. O koncertima koji nisu bili bijeg od stvarnosti, nego potvrda da čovjek može ostati čovjek i onda kada mu pokušavaju oduzeti dostojanstvo.
Govoreći o današnjoj alternativnoj sceni, Aida je primijetila da ona više nema onu snagu i entuzijazam koji su obilježili devedesete. Razlozi su brojni, ali možda upravo zato ovakve knjige imaju dodatnu vrijednost. Ne da bi idealizirale prošlost, nego da bi podsjetile koliko kultura može biti pokretač zajedništva, hrabrosti i nade.
Na kraju je objasnila i zašto knjiga nosi naziv Wake Up Europe. Naslov nije odabran slučajno. On je odgovor na ignorantski odnos Zapada prema onome što se devedesetih godina događalo u Bosni i Hercegovini, ali i poziv da se ne zatvaraju oči pred pričama koje oblikuju našu kolektivnu memoriju. Ali i našu historiju.
Možda je najljepšu potvrdu vrijednosti ovog istraživanja dala upravo činjenica da je jedan od kolega autorici priznao kako je, čitajući njen master rad, prvi put pomislio da zlatno doba sarajevske rock scene možda nisu bile osamdesete, nego upravo devedesete.
To je, vjerovatno, najveći kompliment koji jedno istraživanje može dobiti.
Jer knjige ne mijenjaju prošlost.
One mijenjaju način na koji je pamtimo.
A “Wake Up, Europe! Sarajevo Calling” upravo to i čini. Ne govori samo o muzici. Govori o ljudima koji su pokazali da se gitara može držati jednako čvrsto kao i uvjerenje da kultura ne smije utihnuti.
Dok su oni nekada, nakon odbrane grada, branili i muziku, danas Aida Adžović brani njihovo pamćenje.
Ne gitarom.
Nego istraživanjem.
Ne koncertima.
Nego knjigom.
I upravo zato njen doprinos daleko nadilazi okvire jedne promocije, jednog festivala ili jednog istraživanja. On postaje dio kolektivnog sjećanja grada koji je uvijek iznova dokazivao da kultura nije luksuz, nego jedan od najsnažnijih temelja njegovog identiteta.
Na Kamo Sutra ne brojimo samo događaje. Bilježimo priče koje ostavljaju trag. Jer vjerujemo da kultura počinje onda kada nešto pročitamo, pogledamo ili čujemo. I nastavlja živjeti u nama dugo nakon toga.
