Dvadeset devet originalnih lutaka, autentična scenografija i priča koja traje stoljećima – izložba “Sarajevski Karađoz: Sjene koje govore” vraća pred publiku jednu od najstarijih scenskih umjetnosti koja je nekada bila sastavni dio života Sarajeva.
Postoje izložbe na kojima posmatrate predmete iza stakla.
A postoje i one koje vas, čim zakoračite u prostor, vrate nekoliko stoljeća unazad.
Upravo takav osjećaj dočekuje posjetioce izložbe “Sarajevski Karađoz: Sjene koje govore”, otvorene u Galeriji Općine Novi Grad Sarajevo u organizaciji Muzeja Sarajeva. Među originalnim lutkama, starim fotografijama i improviziranom scenom na kojoj su se nekada izvodile predstave, teško je ostati samo posmatrač. Vrlo brzo postaje jasno da ovo nije priča o nekoliko muzejskih eksponata, nego o jednoj umjetnosti koja je decenijama bila sastavni dio života Sarajeva.
Izložba ostaje otvorena do 10. augusta, a posjetioci imaju priliku vidjeti 29 originalnih lutaka iz bogate zbirke Muzeja Sarajeva, zajedno s autentičnim rekvizitima i scenografijom koji približavaju način na koji je nekada izgledalo izvođenje Karađoz predstava.
Više od lutke: ko je zapravo Karađoz?
Današnjem posjetiocu Karađoz može izgledati kao neobična kožna lutka iza stakla muzejske vitrine. Međutim, stoljećima je upravo on bio glavni junak pozorišta sjenki – jedne od najstarijih scenskih umjetnosti koja je kroz humor, improvizaciju i satiru zabavljala publiku, ali i govorila o svakodnevnom životu običnih ljudi.
Njegovo porijeklo veže se za osmansku tradiciju, iako postoje različite predaje o nastanku ovog pozorišta. Jedna od najpoznatijih govori o dvojici graditelja, Karađozu i Hadživatu, čije su duhovite rasprave toliko zabavljale radnike da su usporavale gradnju. Nakon njihove smrti, njihove su priče nastavile živjeti kroz predstave sjenki, prenoseći se s generacije na generaciju širom Osmanskog Carstva.
Karađoz i Hadživat nisu bili samo likovi, već simboli dva različita pogleda na svijet. Dok je Hadživat predstavljao obrazovanog, odmjerenog i uglađenog čovjeka, Karađoz je bio njegova sušta suprotnost. Neposredan, prgav, snalažljiv i britkog jezika. Sve ono zbog čega se publika oduvijek lako poistovjećivala s njim. Govorio je jezikom običnog čovjeka, ismijavao društvene nepravde, rugao se pohlepi, licemjerstvu i pretjeranoj ozbiljnosti, zbog čega su njegove predstave bile mnogo više od zabave.
Iako ispunjene humorom, ove predstave nosile su snažne poruke o ljudskim odnosima, poštenju, pohlepi i svakodnevnim izazovima. Upravo zato nisu bile samo zabava, nego i svojevrsno ogledalo društva.
Kroz razgovore glavnih junaka komentarisale su se društvene prilike, odnosi među ljudima i svakodnevni izazovi, zbog čega je Karađoz ostao prepoznat kao jedan od najznačajnijih likova tradicionalnog pozorišta sjenki. Njegove zgode nisu poznavale granice – putujući zajedno s osmanskom kulturom, stigle su i do Bosne, gdje će Karađoz postati dio kulturnog života Sarajeva.
Foto: Kamosutra
Kako je Karađoz stigao u Sarajevo
Putujući Osmanskim carstvom, Karađoz je stigao i u Bosnu, gdje je vrlo brzo postao dio svakodnevnog života.
Predstave su se izvodile u vrijeme Ramazana, na trgovima, u dvorištima, kafanama i mjestima na kojima su se okupljali svi oni koji su željeli biti dio zajednice. Predstave su okupljale cijele porodice i komšije, postajući dio svakodnevice u mahalama koje i danas čine historijsko jezgro Sarajeva. Djeca i odrasli jednako su uživali u pričama koje su kroz humor govorile o ljudskim slabostima, odnosima među ljudima i društvenim prilikama.
Sarajevo je tokom prve polovine 20. stoljeća još uvijek poznavalo ovu umjetnost, ali je razvojem kina i profesionalnog pozorišta interes za Karađoza postepeno počeo nestajati.
Posljednji veliki sarajevski izvođač bio je Hasib Ramić, ime koje mnogi pamte upravo kao najvećeg i posljednjeg čuvara ove tradicije. Bio je mnogo više od animatora lutaka – bio je mađioničar, zabavljač, scenograf, organizator i čovjek koji je sam pravio rekvizite, prodavao ulaznice i okupljao publiku. Bio je čovjek koji je iza platna običnim komadima kože davao karakter, humor i život.
Foto: KamoSutra
Njegove predstave predstavljale su spoj iluzije, humora i pozorišta sjenki. Kada je 1930. godine spušten zastor na posljednju predstavu, Sarajevo nije izgubilo samo jedno pozorište već je izgubilo dio svoje svakodnevice, tradicije i načina na koji su se priče prenosile s generacije na generaciju.
Kako je zbirka sačuvana
Da danas možemo govoriti o sarajevskom Karađozu, najveću zaslugu ima upravo Muzej Sarajeva.
Godine 1949. Muzej je od Hasibove sestre Nure Mundžehasić otkupio njegovu zaostavštinu. Tako je nastala jedinstvena zbirka koja danas broji oko 200 predmeta – originalne lutke, scenografiju, mađioničarske rekvizite, dokumente i druge predmete koji svjedoče o jednom gotovo nestalom obliku scenske umjetnosti. Upravo zahvaljujući toj zbirci moguće je rekonstruisati izgled predstava koje su nekada bile nezaobilazan dio sarajevske svakodnevice.
Da nije bilo ove odluke Muzeja Sarajeva, veliki dio ove umjetničke baštine vjerovatno bi bio izgubljen. Danas upravo zahvaljujući toj zbirci možemo razumjeti kako je izgledalo jedno od najprepoznatljivijih pozorišta u historiji Sarajeva.
Izložba koja vraća pozorište među ljude
Posebnu vrijednost aktuelne postavke predstavlja činjenica da posjetioci ne gledaju samo izložene predmete.
U galeriji je postavljena i improvizirana scena preuzeta iz Muzeja Sarajeva, kako bi publika što autentičnije doživjela način na koji su se predstave nekada izvodile. Upravo taj detalj izložbi daje dodatnu dimenziju – posjetilac ne posmatra samo historiju, nego može zamisliti kako su se iza osvijetljenog platna pojavljivale sjene koje su nekada okupljale cijele porodice.
Autor izložbe je muzejski savjetnik Mirsad Avdić, koji se godinama bavi istraživanjem ove vrijedne zbirke i njenim predstavljanjem javnosti.
Foto: KamoSutra
Kultura dostupna svima
Na otvaranju izložbe ispred Općine Novi Grad su istaknuli da je riječ o nastavku dugogodišnje saradnje s Muzejom Sarajeva, s ciljem da se vrijedni kulturni sadržaji približe građanima u najvećoj sarajevskoj općini.
Takva saradnja pokazuje koliko je važno da muzejske zbirke ne ostanu zatvorene unutar svojih depoa, nego da putuju među ljude. Posebno je značajno što su sadržaji u Galeriji Općine Novi Grad tradicionalno besplatni, čime kultura postaje dostupna široj publici, bez obzira na dob ili prethodno znanje.
Ipak, teško je ovu izložbu posmatrati samo kao događaj jedne općine.
Ona pripada cijelom Sarajevu.
Jer Karađoz nije bio dio jedne mahale ili jednog naselja. On je bio dio identiteta grada.
Muzej koji čuva sjećanje grada
Posljednjih godina Muzej Sarajeva kontinuirano organizuje izložbe, predavanja, predstave i edukativne programe kojima bogatu kulturnu baštinu približava novim generacijama. Upravo kroz ovakve projekte potvrđuje svoju ulogu jedne od najvažnijih institucija kulture u Bosni i Hercegovini – ne samo kao mjesta koje čuva predmete, nego kao ustanove koja aktivno vraća zaboravljene priče u javni prostor.
Kroz ovakve projekte Muzej Sarajeva potvrđuje da muzeji nisu samo mjesta na kojima se čuvaju predmeti, nego institucije koje čuvaju kolektivno sjećanje jednog grada.
Izvor: muzejsarajeva.ba
Jedna od najljepših vijesti koja je obilježila otvaranje izložbe jeste najava da će od oktobra ove godine postavka posvećena Karađozu postati dio stalne postavke Muzeja Sarajeva. Time će ova jedinstvena zbirka nastaviti živjeti pred publikom i nakon završetka izložbe u Galeriji Općine Novi Grad.
Možda upravo zato ova izložba nije samo priča o prošlosti. Ona nas podsjeća da kulturna baština nije nešto što postoji samo u muzejskim depoima. Ona živi onoliko koliko joj se vraćamo, koliko je upoznajemo i prenosimo novim generacijama. A dok god Karađoz ponovo govori publici, njegove sjene neće ostati samo dio historije Sarajeva.
Više informacija o izložbi „Sarajevski Karađoz: Sjene koje govore“ i radu Muzeja možete pronaći na službenoj stranici Muzeja Sarajeva Izložba “Sarajevski Karađoz: Sjenke koje govore”
Ako vas zanimaju priče o kulturnom naslijeđu Bosne i Hercegovine, nastavite ih otkrivati na Kamo Sutra, gdje kroz reportaže, intervjue i autorske tekstove približavamo mjesta, ljude i tradiciju koji oblikuju naš kulturni identitet.
