Damir Imamović u Svrzinoj kući: Sevdah se sinoć nije slušao. On se živio.

Nekada odete na koncert uvjereni da znate šta vas čeka. Znate izvođača, poznajete pjesme i očekujete večer ispunjenu dobrom muzikom. Tako smo i mi došli u Svrzinu kuću.

Ali iz Svrzine bašče smo otišli s nečim mnogo većim.

Jer ono što je Damir Imamović donio u avliju jedne od najljepših kuća u Sarajevu nije bio koncert. Bio je to osjećaj. Razgovor. Susret ljudi koji se možda nikada ranije nisu vidjeli, ali su tokom dva sata dijelili iste emocije.

Sevdah se sinoć nije slušao.
On se živio.

Već nakon prvih tonova bilo je jasno da Damir Imamović ne izvodi pjesme kako bi ih publika čula. On ih živi kako bi ih publika osjetila. Njegov glas nosi onu rijetku iskrenost zbog koje zaboravite gdje sjedite. Svaka riječ pronađe svoje mjesto, a svaka pauza između stihova ostavi dovoljno prostora da u nju smjestite vlastita sjećanja.

Sevdah koji vas vrati onome što jeste

Kažu da dobra muzika budi emocije. Sevdah čini nešto više od toga.

On pronađe put do onih dijelova nas koje svakodnevni život često utiša. Do uspomena koje nismo prizivali, ljudi koje nosimo u sebi i gradova kojima se uvijek vraćamo, bez obzira koliko smo daleko otišli.

To nije nostalgija.
To je umjetnost koja vas podsjeti na ono što ste mislili da ste zaboravili.

Ponekad na osobu čije ime odavno niste izgovorili.
Ponekad na ulicu kojom više ne prolazite.
Ponekad na osjećaj koji niste sebi dozvolili godinama, jer ste ga sakrili negdje između svakodnevnih obaveza i ubrzanog života.

Možda je upravo to ono što sevdah čini bezvremenskim.

Ne mijenja ljude.

Samo ih, na trenutak, vrati njima samima.

Saz koji više nije samo instrument

Jedan od najsnažnijih utisaka večeri bio je Damirov odnos prema sazu.

Posmatrajući ga, vrlo brzo prestajete razmišljati o instrumentu kao predmetu. Saz postaje produžetak njegovog glasa. Nekada vodi melodiju, nekada odgovara na otpjevani stih, a nekada se čini da govori ono što riječi više ne mogu.

Tek tada postaje jasno zašto je upravo priča o sazu ispunila stranice Damirove nove knjige “Saz u Sarajevu”, predstavljene ovog ljeta na Bookstanu.

Nakon sinoćnje večeri poželjeli smo da je odmah počnemo čitati. I jesmo.

Ne zato što želimo saznati više o instrumentu.
Nego zato što želimo razumjeti kako nastaje tako snažna veza između čovjeka i muzike.

Umjetnik kojeg upoznajete i između pjesama

Najveće iznenađenje večeri nije bio Damirov glas. Bio je Damir.

Ne onaj koji pjeva.
Onaj koji govori između pjesama.

Nakon trenutaka u kojima glas gotovo zaustavi vrijeme, uslijedio bi osmijeh. Šala koja bi nas nasmijala upravo onda kada smo mislili da ćemo još dugo ostati zarobljeni u emociji prethodne pjesme. Zatim kratka priča. Sjećanje. Objašnjenje. Nekoliko rečenica koje nisu bile pripremljene da impresioniraju publiku, nego da joj približe svijet iz kojeg je ta pjesma nastala.

Govorio je o ljudima koji su obilježili sevdah, o umjetnicima kojima se vraća, o instrumentima, gradovima i uspomenama. Nije objašnjavao pjesme da bi ih publika bolje razumjela. Dijelio je dio sebe, pa su zbog toga i pjesme zvučale još iskrenije.

U jednom trenutku više nije bilo osjećaja da sjedimo na koncertu.

Imali smo utisak da sjedimo u nečijoj avliji, među prijateljima, dok nas neko ko istinski voli ono što radi vodi kroz svoje životne priče.

I upravo tu, između pjesme i tišine, upoznali smo Damira kojeg nismo poznavali.

Umjetnika koji ne osvaja publiku samo glasom.
Nego čovjeka koji joj dopušta da upozna dio njega.

Možda je upravo zato svaki naredni stih zvučao još iskrenije.

Kako je jedna večer postala tradicija Sarajeva

Jedna od priča koje je podijelio odnosila se na same početke koncerata Srijedom u Svrzinoj kući.

Prisjetio se 2009. godine, kada su zajedno s Natašom Musom i Nedimom Lipom organizovali tribute Muhamedu Mešanoviću Hamiću, umjetniku koji je iza sebe ostavio svega sedamnaest snimljenih pjesama, ali je svojim interpretacijama ostavio neizbrisiv trag u sevdahu.

Najavljujući pjesmu “Sinoć sam ti Safo”, Damir je kroz osmijeh rekao kako svaki njegov koncert mora imati barem jednu Hamićevu pjesmu.

Bio je to onaj jedan mali trenutak, koji vas odvodi tamo gdje nastaju večeri koje se pamte.

Sevdah koji razgovara sa svijetom

Prije jedne od pjesama Damir je spomenuo i Aleksandra Hemona, književnika čije stvaralaštvo već godinama pronalazi put do čitalaca širom svijeta.

Njih dvojicu ne povezuje samo prijateljstvo, nego i umjetnička saradnja koja je pokazala koliko se prirodno mogu susresti književnost i sevdah. Album The World and All That It Holds, objavljen za izdavačku kuću Smithsonian Folkways, nastao je inspirisan Hemonovim istoimenim romanom. Među pjesmama je i “Osmane”, snažna priča o ljubavi, pripadanju i Sarajevu, koja potvrđuje da sevdah odavno nije vezan samo za mjesto iz kojeg je potekao.

Njegov jezik možda jeste bosanski.
Ali njegove emocije razumije cijeli svijet.

Možda je upravo zato Damirov sevdah jednako snažno odjekuje u Sarajevu, kao i na svjetskim pozornicama. Ne zato što mijenja svoju suštinu, nego zato što ostaje iskren. A iskrene priče uvijek pronađu put do ljudi.

O pjesmi „Osmane“ i njenom nastanku pisao je i World Music Central Emotion & Devotion Interweave on New Damir Imamović Single.

Istom iskrenošću sinoć je publiku poveo i u priču o instrumentu tar, objasnivši da njegovo ime u prijevodu znači žica te da njegova tradicija pripada mnogo širem prostoru Centralne Azije, a ne samo staroj Perziji.

Za mnoge među nama bio je to prvi susret s njegovim zvukom uživo.
I nije djelovao kao nešto strano.

Naprotiv.
Savršeno se uklopio u sevdah, podsjećajući da tradicija nije zatvorena u prošlosti. Ona raste, mijenja se i obogaćuje svakim novim susretom, ostajući pritom vjerna onome što je oduvijek bila – priča o čovjeku i njegovim emocijama.

Muzika koja se ne može stvoriti samostalno

Uz Damira su sinoć nastupili violinistica Ivana Đurić, perkusionista Nenad Kovačić i kontrabasista Ivan Mihajlović.

Bilo bi pogrešno nazvati ih pratećim muzičarima.
Svako od njih bio je ravnopravan pripovjedač.

Violina je nosila nježnost. Ali i snagu.
Perkusije ritam koji se osjećao više nego što se čuo.
Kontrabas je cijeloj priči dao dubinu. I smisao.

A zajedno su stvarali muziku u kojoj nijedan instrument nije želio biti glasniji od drugog.
Publika je to prepoznala.

Dugim aplauzom pozdravila je svakoga od njih.

Jedan pogled bio je dovoljan

Postoje pjesme koje slušate.
I postoje pjesme koje vas slušaju.

Za nas je to sinoć bila “Sinoć”.

Bio je to trenutak kada samo pogledate osobu pored sebe.
Ne izgovorite ništa, jer ste svjesni da nema potrebe.

Znate da mislite isto.

Ljubav.
Sjeta.
Pripadanje.
I osjećaj da ste na pravom mjestu, u pravo vrijeme.

Dok je posljednji ton polako nestajao među drvenim doksatima Svrzine kuće, bilo je jasno da niko ne žuri otići.

Kao da smo svi željeli još jednu pjesmu.
Još jednu priču i još nekoliko minuta u prostoru u kojem se činilo da je vrijeme nakratko usporilo.

Zašto se Damirov koncert ne može prepričati

Postoje koncerti koje preporučite prijateljima jer znate da će uživati u muzici. Damira Imamovića preporučujete iz sasvim drugog razloga – jer vjerujete da će nakon te večeri otići kući malo drugačiji nego što su došli.

Ako nikada niste bili na njegovom koncertu, otiđite. Ako mislite da ga poznajete kroz albume, intervjue ili snimke, otiđite još prije. Jer tek uživo postaje jasno da njegova umjetnost nije samo muzika, već susret, razgovor i prostor u kojem emocije koje često ne možemo objasniti riječima pronalaze svoj glas.

Koncert u Svrzinoj kući još jednom je pokazao da kultura nije samo događaj koji posmatramo, nego prostor u kojem se povezujemo. U ambijentu mjesta koje čuva slojeve prošlosti, Damir Imamović je kroz sevdah, priče i muziku otvorio prostor za susret tradicije i savremenog pogleda na naslijeđe.

Jer neke pjesme ne ostaju samo zapamćene – one nastavljaju živjeti svaki put kada ih neko ponovo ispriča, otpjeva i podijeli s drugima.
A kroz Kamo Sutra reportaže bilježimo upravo takve trenutke, čuvajući priče o ljudima, mjestima i naslijeđu koje nastavlja živjeti.