U Galeriji Manifesto otvorena je izložba „Drop On A Lens“, audiovizuelno iskustvo koje prirodu, svjetlost i zvuk pretvara u poziv, ali i naš podsjetnik da zastanemo, pažljivije osmotrimo i istražimo svijet oko sebe. Da izoštrimo svoj pogled uprkos zamućenom vidu zbog kojeg, kako stoji i u opisu izložbe, “oko nikada ne vidi čisto.”
Zlatko Ćosić ovom izložbom “Drop On A Lens” još jednom potvrđuje svoju posvećenost istraživanju percepcije i načina na koji doživljavamo stvarnost. Kroz pokretne slike nastale iz prizora prirode i svakodnevnog okruženja, suočava nas sa svijetom koji nam je toliko blizak da ga nerijetko prestajemo istinski vidjeti, dopuštajući mašti i unutrašnjem osjećaju da otkriju ono što se ne može vidjeti na prvi pogled. Jer tek kada usporimo, zapravo mi smo stvorili prostor da vidimo, osjetimo i razumijemo ono što nas okružuje.
Umjetnost koja ne traži da gledate, nego da osjetite
Neke izložbe osvajaju na prvi pogled, zahvaljujući upečatljivosti svojih vizuelnih rješenja. Druge ostaju sa vama i nakon što napustite prostor u kojem su predstavljene, ostavljajući osjećaj koji dugo odjekuje i podstiče na promišljanje o svijetu i suštini koju u svakodnevici često zanemarujemo. Upravo takva je izložba „Drop On A Lens“ umjetnika Zlatka Ćosića, čiji radovi imaju moć da djeluju na emotivno i psihološko stanje svakog posmatrača.
Već pri ulasku u Manifesto bilo nam je jasno da se ovdje ne radi samo o posmatranju umjetničkih radova, nego o mnogo snažnijem iskustvu i poruci koju izložba nosi sa sobom. Zvuk, svjetlost, pokret i prostor djeluju zajedno, uvlačeći posmatrača u iskustvo koje zahtijeva prisutnost i pažnju. Ne onu usputnu, kakvu danas često poklanjamo sadržajima oko sebe, nego potpunu.
Izvor: “kamosutra.ba”
Nije slučajno što je upravo prostor Manifesto galerije odabran za predstavljanje umjetnosti koju je Zlatko Ćosić stvarao od 2009. do 2026. godine. Riječ je o radovima koji na jedinstven način sabiraju prizore, osjećaje i spoznaje nastale tokom gotovo dvodecenijskog istraživanja svijeta oko sebe, ali i unutrašnjih pejzaža čovjeka.
Snaga koju njegovi radovi nose, a koju i sami upijamo kroz izložbu „Drop On A Lens“, djeluje istovremeno na naša čula, emocije i način na koji posmatramo stvarnost. Upravo u tome leži jedna od najvećih vrijednosti ove postavke – ona nadilazi granice klasične umjetničke izložbe i prerasta u iskustvo koje nas poziva da zastanemo, slušamo, istražujemo i, na kraju, iznova uspostavimo odnos sa svijetom koji nas okružuje, a koji direktno vodi do susreta sa samim sobom.
Priroda kao inspiracija, ali i upozorenje
Ono što posebno fascinira jeste činjenica da Ćosićevi radovi nastaju iz stvarnog svijeta. Njegovi motivi dolaze iz prirode, pejzaža, vode, šuma, svjetlosti i svakodnevnih prizora koji su nam nadohvat ruke, a koje ipak prečesto prestajemo primjećivati. Upravo ti prizori stvaraju prostor za susret sa samima sobom, nudeći mir, refleksiju i osjećaj povezanosti koji u užurbanosti svakodnevice često zanemarujemo. A zanemarujući ih, lako možemo zaboraviti koliko su dragocjeni i koliko bi njihov gubitak promijenio svijet kakav poznajemo.
Zato ne iznenađuje što Ćosić, u svom razgovoru za Bonjour.ba za sebe kaže da je digitalni čuvar naših prirodnih okruženja.
Međutim, umjetnik ih ne prikazuje onakvima kakvi na prvi pogled jesu. Kroz složene procese transformacije oni postaju apstraktni pokreti boje i svjetlosti koji publiku navode da zastane, posmatra i traži vlastita značenja.
Dok posmatrate radove, teško je ne pomisliti koliko toga nam priroda svakodnevno daje, a koliko joj malo pažnje uzvraćamo. Upravo zato izložba djeluje kao tihi podsjetnik da svijet oko nas nije samo pozadina naših života, nego njihov temelj.
Zlatko Ćosić, Horizons 2009.
Izvor: “kamosutra.ba”
Zašto je izložba privukla toliko ljudi?
Iz Manifesta ističu da je otvaranje proteklo uz veliku posjećenost i izuzetno interesovanje publike, što ih je posebno obradovalo.
Razlog tome možda leži upravo u temama kojima se Ćosić bavi. Njegovi radovi podsjećaju na vrijednosti koje često potiskujemo pod pritiskom svakodnevice – povezanost s prirodom, potrebu za unutrašnjim mirom i važnost trenutaka u kojima zastanemo kako bismo zaista osjetili svijet oko sebe. U vremenu neprestanog protoka informacija, digitalnih sadržaja i pažnje rastrgane na bezbroj strana, sve je više onih koji tragaju za prostorom tišine, refleksije i autentičnog iskustva. Upravo zato umjetnost poput Ćosićeve ne djeluje samo kao estetski doživljaj, već i kao poziv na povratak onome što nas suštinski oblikuje.
Ćosićev audiovizuelni svijet savršeno se uklapa u takvu viziju galerije.
Kap na objektivu kao metafora našeg vremena
Sam naziv izložbe može se čitati kao snažna metafora. Kap na objektivu obično zamuti pogled, promijeni perspektivu i onemogući nam da stvari vidimo potpuno jasno.
Ali šta ako nas upravo ta „smetnja“ natjera da pogledamo pažljivije? Da zavirimo ispod površine i pronađemo suštinu koja se uvijek može pronaći samo ako malo više investiramo sebe u taj pronalazak.
Ćosićevi radovi sugerišu da percepcija nikada nije jednostavna ni konačna. Ono što vidimo zavisi od ugla posmatranja, iskustva i spremnosti da zastanemo dovoljno dugo kako bismo zaista razumjeli prizor pred sobom.
U tom smislu, kap na objektivu nije prepreka. Ona postaje prilika da svijet vidimo drugačije.
Murmuration (2016)
Video rad „Murmuration“ nastao je kao rezultat Ćosićevog vizuelnog istraživanja prirode, preciznije fascinacije prizorima koje svjetlost stvara na površini vode. Istražujući način na koji mirna voda postaje prirodno ogledalo, reflektujući pejzaže, svjetlost i prolaznost trenutka, koje priziva i mit o Narcisu i impresionističku fascinaciju svjetlom, umjetnik digitalno transformiše u apstraktne slike u pokretu. Meditativni prizori vode, uz zvuk, postupno se pretvaraju u forme koje podsjećaju na kretanje jata ptica, skakavaca ili drugih insekata, povezujući svaku stavku prirode u jedno, pri čemu logika prirodnog kretanja postaje logika same slike.
Zlatko Ćosić, Murmuration 2016.
Izvor: “kamosutra.ba”
Illusive Echoes (2019)
U radu „Illusive Echoes“ istraživanje svjetla isprepliće se sa istraživanjem zvuka, propitujući pouzdanost percepcije koja se oslanja na samo jedno čulo. Dok prvi kadrovi podsjećaju na pokušaj snimanja niti paukove mreže, nastavak rada publiku uvodi u potpuno apstraktne prizore intenzivnih boja. Važnu ulogu ima i muzička kompozicija Brada Deckera, koja ne samo da prati vizuelni ritam rada, već utječe i na naš doživljaj svake pojedine sekvence – čas kao smirujuće i meditativne, a čas kao napete i neizvijesne. Nešto poput svakodnevnog susreta sa životom.
Zlatko Ćosić, Illusive Echoes 2019.
Izvor: “kamosutra.ba”
Horizons: Prostor između onoga što vidimo i onoga što zamišljamo
„Horizons“ se zasniva na odnosu muzike i apstrahiranih kadrova. Bazu čine horizonti i pejzaži Novog Meksika koji su snimljeni iz vozila u pokretu, prenoseći trenutak upravo onakvim kakav jeste, a koji je potom kolažiran i transformisan kroz principe geometrijske apstrakcije. Sve je tako ukomponovano da kvadratne i pravougaone forme koje razlažu prizore, čine sklad sa ritmom muzičke kompozicije Rodneyja Waschkea. Na taj način nastaje jedinstveni medijski kolaž u kojem se zvuk i slika međusobno nadopunjuju, postajući jedno, baš kao što smo i mi neraskidivo povezani sa prostorom, prirodom i vremenom kroz koje prolazimo.
Lungs: Disanje prirode
„Lungs“ je jedan od onih radova koji snažno podsjećaju na povezanost čovjeka sa korijenima i prirodom koja će zauvijek biti neodvojivi dio naših bića. Ritmični pokreti i organski oblici prizivaju prirodni proces disanja, sugerišući da priroda nije nešto odvojeno od nas, već sistem kojem i sami pripadamo, a u kojem moramo da dišemo. Jer, zar naš prvi udah pri dolasku na ovaj svijet nije ujedno i prvi korak ka susretu sa svijetom koji tek treba da upoznajemo? Negdje usput, međutim, zaboravili smo disati onako kako nam je priroda namijenila – slobodno, duboko i bez žurbe.
Rad istovremeno djeluje umirujuće i upozoravajuće, podsjećajući nas to koliko je i ta, kao i svaka druga povezanost koju osjećamo i dragocjena, ali i krhka.
Altiora: Lična priča pretočena u univerzalnu emociju
Posebno mjesto na izložbi zauzima „Altiora“, Ćosićev posljednji rad koji je premijerno predstavljen upravo u Galeriji Manifesto. Za razliku od drugih radova koji se dominantno oslanjaju na motive prirode i percepcije, „Altiora“ nosi snažnu intimnu dimenziju jer je posvećena umjetnikovoj majci.
“In loving memory of my mother.” završna je rečenica ovog emotivnog videa, koji već u prvim sekundama otkriva njegovu duboko ličnu i emotivnu dimenziju. Ona nas priprema za putovanje kroz sjećanja, ljubav, gubitak i uspomene koje oblikuju ono što jesmo, a kojih moramo naučiti biti svjesni dok su tu.
Upravo zbog te lične note, rad djeluje izuzetno emotivno, pretvarajući individualno sjećanje u univerzalnu priču o ljubavi, gubitku, zahvalnosti i trajnim vezama koje oblikuju naše živote. U tom trenutku izložba prestaje biti samo istraživanje svijeta oko nas i postaje istraživanje onoga što nosimo duboko u sebi.
Zlatko Ćosić, Altiora 2026.
Izvor: “kamosutra.ba”
Nastavak uspješne priče Galerije Manifesto
Prema riječima Adne iz Galerije Manifesto, izložba Zlatka Ćosića logičan je nastavak programa kojim ova galerija posljednjih godina domaćoj publici približava savremene umjetničke prakse i umjetnike koji kroz svoj jedinstven pogled na svijet publici nude nova iskustva percepcije, istovremeno otvarajući prostor za dijalog, promišljanje i drugačije razumijevanje stvarnosti.
Nakon prošlogodišnje izložbe Tarika Berbera, na kojoj su predstavljeni radovi nastali tokom procesa izrade animiranog video projekta „Lint“ realizovanog sa književnikom Aleksandrom Hemonom, Manifesto nastavlja otvarati prostor umjetnicima čiji radovi brišu granice između različitih medija i disciplina.
Ćosićev audiovizuelni svijet savršeno se uklapa u takvu viziju galerije.
Više od izložbe
Odlazak na „Drop On A Lens“ nije samo susret sa video umjetnošću. To je iskustvo koje podsjeća koliko smo se udaljili od istinski prisutnog i svjesnog posmatranja svijeta
Možda je upravo to jedan od razloga snažnog utiska koji je “Drop On A Lens” izložba ostavila na publiku i svakog posmatrača koji je došao da svijet vidi i iz neke druge perspektive i kroz drugačiju percepciju.
Jer, između svjetlosti, zvuka i pokreta, Zlatko Ćosić ne govori samo o prirodi. Govori o nama. O našoj sposobnosti da vidimo, ali i o tome koliko često zaboravljamo i gledati, ali i osjećati. A, ponajviše prisustvovati.
A ponekad je dovoljna samo jedna kap na objektivu da nas na to podsjeti. Baš kao i ova Ćosićeva koja je pronašla i svoj odsjaj, ali i postala kap na našem Kamo Sutra objektivu.
