Film “Dom”: Potraga za identitetom koja počinje povratkom sebi

Dokumentarni film „Dom“ nije nastao kao još jedna priča o ratu. Iako je rat okolnost koja je oblikovala život glavne junakinje Mirele, u središtu filma nije samo ono što je izgubljeno, nego ono što se može ponovo pronaći.

To je priča o identitetu, pripadanju i potrazi za odgovorom na jedno jednostavno, ali duboko pitanje – gdje je naš dom?

Dom je prije svega priča o čovjeku. O djevojčici koja je tokom rata napustila Bosnu i Hercegovinu, odrasla u Italiji i gotovo trideset godina kasnije krenula u potragu za dijelovima vlastitog identiteta koje je vrijeme ostavilo iza sebe.

Ali „Dom“ nije samo film o povratku na jedno mjesto. To je priča o povratku sebi.

Film koji nije nastao da govori o ratu

Već na samom početku razgovora Ivana Cvetković Bajrović jasno naglašava da bi ovakvo čitanje filma bilo površno. Jer Dom ne govori samo o opsadi, nego o posljedicama koje određeni događaji ostavljaju na jedan život.

“To nije priča o ratu. To je priča o identitetu.”

Rat jeste razlog zbog kojeg je Mirela kao djevojčica napustila svoju zemlju. Ali film ne govori o političkim okolnostima niti pokušava analizirati historiju. U njegovom središtu nalazi se čovjek i potreba da razumije ko je, odakle dolazi i gdje zapravo pripada.

Koliko je ovo iskustvo za Mirelu bilo lično i zahtjevno govori i činjenica da joj ni danas nije jednostavno gledati pojedine scene filma. Kako kaže Ivana, u nekim trenucima, dok se glavna protagonistica filma suočava sa dijelovima vlastite prošlosti, mora izaći iz prostora i napraviti odmak od onoga što vidi na ekranu.

Upravo ta iskrenost daje filmu posebnu snagu – jer „Dom“ ne prikazuje samo potragu za identitetom, nego i težinu suočavanja s uspomenama koje su godinama bile potisnute.

I tu Dom prestaje biti vezan samo za Bosnu i Hercegovinu. Njegovu priču razumiju i ljudi koji nikada nisu živjeli rat. Pitanja identiteta, pripadanja i potrage za mjestom koje možemo nazvati svojim univerzalna su iskustva.

“Lične priče imaju moć da dopru do ljudi na način na koji to često ne mogu političke ili historijske rasprave“, kaže Ivana.

Umjesto velikih historijskih narativa, film bira jedan život. A upravo kroz taj jedan život otvara prostor za razgovore koji često ostaju neizgovoreni.

Kako je Ivana postala dio filma

Posebnu dimenziju ovoj priči daje činjenica da film „Dom“ nije ostao samo profesionalni projekt za ljude koji su ga stvarali. Njegova tema dotakla je i one koji su mu se priključili kasnije, prepoznajući u Mirelinoj priči nešto mnogo dublje od same filmske teme.

Iako je danas jedna od koproducentica filma, Ivana Cvetković Bajrović nije bila dio projekta od samog početka. Kada je u završnoj fazi produkcije filmu bio potreban novi koprodukcijski partner i dodatna podrška, Ivani je ponuđeno da pogleda radnu verziju filma i procijeni želi li se priključiti projektu.

Već nakon prvog gledanja odluka je bila jasna.

„Umjetnički mi se jako svidio. Bio je urađen na jedan vrlo poetičan, vizuelno lijep način, ali ono što me posebno privuklo bila je sama tema“, prisjetila se Ivana.

Njena povezanost s ovakvim pričama nije bila slučajna. Više od petnaest godina radila je u međunarodnoj fondaciji koja je podržavala projekte iz oblasti ljudskih prava, kulture i suočavanja s prošlošću. Kroz taj rad upoznala je snagu umjetnosti kao prostora u kojem se mogu otvoriti razgovori o temama koje su često bolne i složene.

U filmu „Dom“ prepoznala je mnogo više od priče o jednoj osobi. Prepoznala je iskustvo generacija ljudi koji su, poput Mirele, morali pronaći način da pomire ono što su izgubili s onim što su kasnije postali. U toj priči prepoznala je i odjek vlastitog iskustva odrastanja tokom ratnih dešavanja, ali i iskustva mnogih drugih čiji su životi bili obilježeni odlascima, promjenama i potragom za osjećajem pripadanja.

Zbog toga za Ivanu „Dom“ nije bio samo filmski projekt kojem se priključila u završnoj fazi produkcije. Kroz rad na filmu postala je dio Mirelinog puta – priče o potrazi za odgovorima, ali i priče koja je pokazala koliko jedna lična sudbina može povezati ljude koji se možda nikada ne bi susreli.

Upravo zato „Dom“ nije samo dokument o jednoj životnoj sudbini. To je film o susretima koji se dogode onda kada se različite priče i ljudi spoje u pravom trenutku.

Povratak koji nije bio samo povratak u Bosnu i Hercegovinu

Najveća snaga filma „Dom“ možda se krije upravo u onome što se dogodilo nakon njegovog nastanka.

Priča koju je film ispričao pronašla je put do ljudi koji su godinama bili udaljeni od Mirele. Tokom potrage za vlastitim korijenima, članovi njene porodice u Bosni i Hercegovini prepoznali su poveznicu kroz njenu priču i prezime, shvativši da pred sobom gledaju osobu koja je dio njihove porodične priče.

Film je tako postao most između ljudi i sudbina.

Najemotivniji dio ove priče nije samo Mirelin povratak u Bosnu i Hercegovinu, nego ono što je taj povratak donio. Potraga za odgovorima o prošlosti otvorila je vrata novim susretima, obnovljenim vezama i porodici za koju Mirela nije znala da postoji.

Ivana se posebno zadržava na tom trenutku, jer upravo tu vidi srž cijelog filma.

„Dobila je dom. Prvo je shvatila ko je ona. A onda je dobila dom ovdje, u porodici koja ju je prihvatila, u prijateljima koje je upoznala i, na kraju, u svima nama koji smo radili na filmu“, prisjeća se Ivana.

Možda je upravo u tome najljepši paradoks ove priče – Mirela je krenula tragajući za prošlošću, a pronašla nešto što joj je otvorilo budućnost.

Nakon gotovo trideset godina, njen povratak nije bio samo povratak zemlji iz koje je otišla. Bio je to susret s dijelovima vlastitog života koji su dugo čekali da budu ponovo povezani, susret s ljudima, mjestima i pričama koje su joj pomogle da razumije vlastiti put.

Danas Mirela ponovo dolazi u Bosnu i Hercegovinu i Sarajevo, vraća se porodici, prijateljima i mjestima koja su postala dio njenog novog poglavlja.

Upravo zato naslov filma dobija potpuno novo značenje. Dom nije samo mjesto na karti. Nekada je dom osjećaj da razumijemo vlastitu priču i da smo pronašli ljude uz koje znamo gdje pripadamo.

Umjetnost koja otvara prostor za dijalog

Ivana vjeruje da upravo dokumentarni film može otvoriti razgovore koje često izbjegavamo. Ne zato što nudi odgovore, nego zato što polazi od čovjeka.

Dok gledamo Mirelu, ne gledamo historiju ispričanu kroz datume i činjenice. Gledamo jednu osobu koja pokušava razumjeti vlastiti život. Upravo zbog toga, kaže Ivana, publika ne ostaje ravnodušna.

„Kada neka osoba izađe i ispriča svoju priču, ne možeš je osporiti. Možeš imati različite stavove o historiji ili politici, ali ne možeš osporiti nečiji život.“

Ta jednostavna ljudska perspektiva ono je što filmu daje snagu. Ne traži od gledaoca da zauzme stranu niti da prihvati nečije tumačenje prošlosti. Samo ga poziva da sasluša.

Zato različiti ljudi iz filma ponesu različite emocije.

Nekoga dotakne Mirelina potraga za porodicom. Nekoga njena ljubav prema Bosni i Hercegovini. Nekoga osjećaj da nakon toliko godina još uvijek postoji mjesto kojem želi pripadati. Svako u filmu pronađe nešto svoje.

Kada film promijeni i one koji ga stvaraju

Tokom razgovora postalo je jasno da Dom nije ostao samo Mirelina priča.
Već priča i ljudi koji su ga stvarali.

Ivana otvoreno govori da je i sama kroz rad na filmu drugačije počela razmišljati o identitetu, pripadanju i važnosti suočavanja s vlastitom prošlošću. Prisjeća se projekcija na kojima je gledala reakcije publike koje su se manifestovale kroz suze, tišinu nakon završetka filma i razgovore koji bi trajali dugo nakon što bi se svjetla u dvorani upalila.

Za nju je posebno važno što film pokazuje da razgovor o prošlosti nije razgovor o vraćanju unazad.

Naprotiv.

„Mislim da o svemu treba pričati. U trenutku kada verbaliziraš nešto što te tišti, već si napravio ogroman pomak.“

To nije poruka samo za Mirelu.
To je poruka svima koji u sebi nose priče o kojima nikada nisu govorili.

I upravo kroz proces stvaranja ovog filma postalo je jasno koliko jedna lična priča može otvoriti univerzalna pitanja.

Jer svako od nas na neki način nosi vlastitu potragu za domom – bilo kroz mjesto, ljude, uspomene ili osjećaj da negdje pripadamo.

Put koji je pokazao koliko jedna priča može daleko stići

Nakon što je predstavljen publici u Veneciji, u okviru programa Giornate degli Autori na Venecijanskom filmskom festivalu, film „Dom“ nastavio je svoj festivalski put i stigao pred publiku Sarajevo Film Festivala. – upravo u zemlji iz koje je Mirela otišla kao djevojčica.

Taj susret imao je posebno značenje. Priča koja je govorila o odlasku, gubitku i potrazi za identitetom vratila se ljudima koji su na različite načine nosili slična pitanja.

Nakon premijere filma uslijedila su nova prikazivanja i priznanja, među kojima je i nominacija za prestižnu italijansku nagradu Nastro d’Argento, gdje je film ušao među pet nominiranih ostvarenja u kategoriji dokumentarnog filma.

Više informacija o filmu, festivalskim prikazivanjima i aktuelnostima dostupno je na službenoj stranici Dom: When Home Has Many Names.

Za autorski tim uspjeh filma nije bio samo pitanje nagrada i festivala. Bio je potvrda da jedna intimna, lična priča može pronaći put do ljudi daleko izvan mjesta iz kojeg je potekla.

Jer iako je „Dom“ nastao iz jedne konkretne životne sudbine, njegova pitanja pripadaju svima koji su se ikada zapitali ko su, odakle dolaze i gdje pripadaju.

Dom kao mjesto kojem se uvijek vraćamo

Na kraju razgovora postaje jasno da naslov filma nije slučajno odabran.

Dom nije samo kuća. Nije samo grad. Ponekad nije čak ni država.

Dom može biti osoba koju pronađemo nakon mnogo godina. Porodica za koju nismo znali da postoji. Mjesto na kojem prvi put osjetimo da više ne moramo objašnjavati ko smo.

Mirela je kroz ovaj film krenula u potragu za odgovorima o svom životu. Pronašla je porodicu. Pronašla je ljude koji su je prihvatili. Pronašla je veze koje su nedostajale decenijama.

Ali možda je najvažnije od svega – pronašla je osjećaj pripadanja.

Jer ponekad se domu ne vraćamo zato što nas tamo čeka mjesto koje smo nekada ostavili.

Ponekad se vraćamo zato što nas tamo čekaju dijelovi nas samih koje tek trebamo ponovo upoznati.

Film „Dom“ nije samo priča o jednoj ženi koja je pronašla put nazad. To je priča o svima nama koji, na različite načine, cijelog života tražimo mjesto gdje možemo reći – ovdje pripadam.

Ivana, hvala ti.

Posebnu zahvalnost dugujemo Ivani Cvetković Bajrović na vremenu koje je izdvojila za ugodan razgovor s nama, na podijeljenim fotografijama, ali i na emociji, otvorenosti i pričama koje su nam pomogle da film „Dom“ sagledamo iz jedne nove perspektive.

Kroz njen pogled, ovaj film nije ostao samo priča o Mireli i njenom putu. Postao je podsjetnik i na naša vlastita pitanja o identitetu, domu i osjećaju pripadanja, o tome šta nosimo sa sobom kada odlazimo i šta pronalazimo kada se vratimo.

Hvala Ivani i što je, kroz svoj rad na filmu, predstavljala Bosnu i Hercegovinu na međunarodnoj sceni, donoseći priču o našim ljudima, iskustvima i emocijama pred svjetsku publiku. Stojeći rame uz rame s velikim imenima svjetske kinematografije, među kojima su bile i umjetnice poput Cate Blanchett, sa sobom je ponijela ono najvažnije – toplinu, dostojanstvo i posebnu energiju Sarajeva.

Jer upravo takve priče pokazuju koliko daleko može stići jedna iskrena ljudska priča.

I to je ono što želimo donositi kroz Kamo Sutra – priče koje čuvaju ono što nas čini ljudima.

U vremenu kada se često govori o mjestima koja smo izgubili, film „Dom“ podsjeća nas na nešto važno – dom nisu samo zidovi i granice. Dom su ljudi, sjećanja i priče koje nas povezuju.