Postoje umjetnici čija djela ostaju zabilježena u katalozima, galerijama i muzejima. A postoje i oni čiji trag ostane u ljudima, u gradu kojem su pripadali i vremenu kao svjedoku njihovog stvaralaštva. Takav je bio Edin Numankadić. Hroničar Sarajeva, svjedok jednog teškog vremena i čovjek koji je vjerovao da umjetnost može sačuvati ono što historija često pokušava izbrisati.
Bosna i Hercegovina ostala je bez jednog od svojih najznačajnijih savremenih likovnih umjetnika. Edin Numankadić preminuo je u Sarajevu u 78. godini života, ostavljajući iza sebe opus koji se mjeri desetinama samostalnih izložbi, stotinama kolektivnih nastupa, ali i nečim mnogo važnijim – osjećajem da umjetnost može biti svjedočanstvo vremena, otpor razaranju i prostor susreta među ljudima. Ostaje spomen na njegovo ime, kao primjer čovjeka koji je dosljedno vjerovao u snagu zajedništva, kulture i humanosti.
Umjetnik koji je obilježio savremenu bh. likovnu scenu
Rođen u Sarajevu 1948. godine, Edin Numankadić je završio Pedagošku akademiju – Odsjek za likovno obrazovanje, a studirao je i historiju jugoslavenskih književnosti na Filozofskom fakultetu. Na umjetničkoj sceni prisutan je od početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada počinje graditi prepoznatljiv autorski izraz koji će se kroz decenije razvijati, mijenjati i propitivati granice savremene bosanskohercegovačke umjetnosti.
Bio je među osnivačima grupa „1+1+1“, „Prostor-Oblik“ i „KAMMEN“, inicijativa koje su značajno doprinijele otvaranju bosanskohercegovačke likovne scene prema novim poetikama i umjetničkim praksama. U njegovim ranim radovima dominiralo je slikarstvo bojenog polja, analitičko i procesualno slikarstvo, dok će kasnije posegnuti za konceptom objet trouvé – pronalazeći odbačene predmete i pretvarajući ih u nosioce novih značenja, sjećanja i iskustava.
Edin Numankadić kroz umjetnost kao svjedočanstvo opsade Sarajeva
Edin Numankadić čovjek je o kojem ne možemo govoriti samo kroz prizmu slikarstva i umjetnosti. Jer on je bio mnogo više od slikara.
Bio je čovjek koji je tokom opsade Sarajeva ostao u gradu i nastavio stvarati onda kada se činilo da je stvaranje nemoguće. Njegov ciklus „Tragovi rata“ danas se smatra jednim od najznačajnijih umjetničkih zapisa o životu pod opsadom. Upravo ovaj ciklus, nastao oko kuhinjskog stola za kojim se dijelio i hljeb, ali i strah i nada, postao je jedno od najpotresnijih umjetničkih svjedočanstava o životu pod opsadom. Izložen je u okviru projekta „Svjedoci postojanja“ na Venecijanskom bijenalu 1993. godine, a Numankadić je tada izgovorio rečenicu koja će ostati svojevrsni manifest njegovog života:
„Umjetnost je život u Sarajevu, a život je umjetnost u Sarajevu.“
Humanost i autentičnost kao životna filozofija
Iza bogatog umjetničkog opusa ostao je i čovjek kojeg su mnogi pamtili po blagosti, vedrini i nenametljivoj mudrosti. Po skromnosti, toplini i posvećenosti ljudima. Oni koji su imali priliku razgovarati s Edinom Numankadićem često su isticali da je bio sagovornik koji pažljivo sluša, iskreno uvažava druge i gotovo nikada ne skida osmijeh s lica. Pun životnog iskustva, rado je dijelio promišljanja o umjetnosti, ljudima i važnosti očuvanja vlastitog integriteta.
Prisjećajući se susreta s književnikom Ivom Andrićem, Edin Numankadić je govorio kako je iz njegovih riječi ponio jednostavnu, ali trajnu pouku da je u životu najvažnije ostati dobar čovjek. Čini se da je upravo ta misao bila njegova vodilja tokom cijelog života, gradeći umjetnički put bez kompromisa i ostajući vjeran vlastitim uvjerenjima i senzibilitetu.
Sam je znao reći da nikada nije pristajao na ponavljanje već dostignutog, već da ga je uvijek vodio izazov da istražuje nove forme i pomjera vlastite granice. Umjetnost je za njega bila „duhovna avantura“, proces u kojem se emocije iskazuju kroz kistove i boje, predmet ili zapis, a stvaranje čin ljubavi prije nego profesija. „U životu je važno ostati svoj“, poručio je u jednom od intervjua (pročitajte kompletan intervju koji je nas naročito dojmio na linku: U životu je važno ostati svoj – Visit B&H) ostavljajući možda i najtačniji sažetak vlastite životne filozofije.
Čuvar kulturnog naslijeđa Sarajeva
Numankadić nikada nije romantizirao rat, ali je često govorio o nečemu što je smatrao jednako važnim kao i umjetničko stvaralaštvo. Govorio je o ljubavi među ljudima, o komšijskoj pomoći, o solidarnosti porodica i zajednica koje su opstajale uprkos granatama. Smatrao je da upravo u najtežim okolnostima čovjek otkriva dubinu vlastite humanosti, ali i sposobnost da sačuvaju dostojanstvo i brigu jednih za druge. Upravo je u tome vidio najveću vrijednost čovjeka.
Njegova djela danas se nalaze u brojnim javnim i privatnim kolekcijama, a dio opusa poklonio je i Bošnjačkom institutu, potvrđujući uvjerenje da umjetnost postoji kako bi bila dijeljena.
Decenijama je vodio i Olimpijski muzej u Sarajevu, predano radeći na očuvanju sjećanja na Zimske olimpijske igre 1984. godine, ali i na zaštiti kulturnog i društvenog naslijeđa grada. Bio je jedan od osnivača kolekcije Ars Aevi, jedan od njenih najvažnijih saradnika i neumorni zagovornik ideje da Sarajevo mora ostati mjesto susreta savremene umjetnosti i svijeta.
Naslijeđe koje ostaje
Njegova djela danas se nalaze u brojnim kolekcijama, među njima i u legatu koji je poklonio Bošnjačkom institutu – 29 radova iz ciklusa „Tragovi“, „Zapisi“ i „Kutije“. Time je još jednom pokazao da umjetnost za njega nije bila vlasništvo, već dijalog sa zajednicom i budućim generacijama.
Dobitnik je brojnih priznanja, među kojima se izdvajaju Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva i francuski Orden viteza umjetnosti i književnosti. Dva puta predstavljao je Bosnu i Hercegovinu na Venecijanskom bijenalu, a iza sebe ostavlja više od pedeset samostalnih i preko tri stotine kolektivnih izložbi širom svijeta.
Posebno bolna ostaje činjenica da je samo dva dana nakon njegove smrti trebala biti otvorena izložba „Prisustvo“ u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine kao retrospektiva koja je trebala objediniti više od pola stoljeća njegovog umjetničkog djelovanja, ali i obilježiti osamdeset godina rada ove institucije. Umjesto susreta sa autorom, publika će sada njegove radove gledati kao tihi razgovor sa čovjekom koji je do posljednjih dana stvarao, pripremao izložbe i vjerovao da umjetnost ima moć da sačuva ono što vrijeme neumitno odnosi.
Edin Numankadić iza sebe je ostavio više od pedeset samostalnih i preko tri stotine kolektivnih izložbi, brojna priznanja, ali prije svega osjećaj da umjetnost može biti prostor sjećanja, otpora i susreta.
Međutim, Edin Numankadić nije ostavio samo slike, asemblaže i zapise. Ostavio je primjer kako se može ostati dosljedan sebi, gradu i ljudima.
U vremenu u kojem se vrijednosti često mjere prolaznošću, njegov život podsjeća da su najveća umjetnička djela možda upravo ona nevidljiva – dobrota, solidarnost i spremnost da se, uprkos svemu, ostane čovjek.
