Neke koncertne večeri ostanu upamćene po jednoj kompoziciji, neke po aplauzu koji dugo traje, a neke po osjećaju da ste dva sata bili dio nečega što se teško može prepričati. Upravo takav bio je koncert ansambla SA Sinfonietta, održan u bašti Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine u okviru festivala Soundscape – Sarajevo Summer Fest.
Dok je ljetna večer polako spuštala temperaturu nad gradom, gudački kvartet nije publici ponudio tek niz poznatih kompozicija. Ponudio je putovanje kroz nekoliko stoljeća evropske muzike, pokazujući koliko se različiti stilovi mogu prirodno nadovezivati kada ih izvode muzičari koji međusobno dišu istim ritmom.
U ambijentu koji je posljednjih godina postao jedno od najljepših mjesta za kulturne događaje na otvorenom, koncert je još jednom pokazao da Sarajevo svoje najljepše ljetne priče često piše upravo u dvorištima muzeja, galerija i kulturnih institucija.
Četiri umjetnice, jedan zajednički zvuk
Ansambl SA Sinfonietta su činile violinistice Tamara Arsovski i Alma Dizdar, violistica Aida Deljkić te violončelistica Belma Alić.
Gudački kvartet je među najzahtjevnijim kamernim sastavima upravo zato što nijedan instrument nema privilegiju da bude trajno u prvom planu. Svaka dionica preuzima odgovornost za melodiju, ritam ili harmoniju, a kvalitet izvedbe zavisi od međusobnog povjerenja i sposobnosti da se sluša onaj drugi.
To se osjećalo tokom cijelog koncerta. Nijedna interpretacija nije djelovala kao zbir individualnih izvedbi, nego kao razgovor četiri instrumenta koji su jednako važni u izgradnji zajedničkog zvuka.
Od Mozartove jasnoće do romantičarske raskoši
Program je otvorio Divertimento u F-duru, K. 138 Wolfganga Amadeusa Mozarta.
Naizgled jednostavna i prozračna muzika vrlo brzo otkriva koliko je zahtjevna za izvođače. Svaka fraza traži preciznost, svaki motiv jasnoću, a svaka promjena dinamike potpunu usklađenost među članovima ansambla.
Upravo kroz tu prividnu lakoću SA Sinfonietta je pokazala disciplinu i sigurnost koje ovakva muzika zahtijeva.
Nakon klasicističke elegancije uslijedila je Holberg svita, op. 40 Edvarda Griega, jedno od djela koje na poseban način spaja prošlost i sadašnjost.
Iako inspirisana baroknim plesovima, Griegova muzika nosi puninu romantizma. Preludij, sarabanda, gavota, lirični Air i završni rigaudon donosili su stalne promjene karaktera, omogućavajući ansamblu SA Sinfonietta da pokaže širok raspon izraza — od gotovo plesne lakoće do intimnih, tihih muzičkih trenutaka.
Holst i muzika koja traži potpuno povjerenje među izvođačima
Ako je Mozart tražio jasnoću, a Grieg emotivnost, St. Paul’s Suite Gustava Holsta od izvođača zahtijeva nešto treće i nešto nesvakidašnje, ono apsolutno međusobno povjerenje.
Ritam se neprestano mijenja, muzički materijal prelazi s jednog instrumenta na drugi, a kontrapunkt stvara osjećaj da se nekoliko različitih priča odvija istovremeno.
Takva muzika ne ostavlja mnogo prostora za improvizaciju u tehničkom smislu, ali upravo zato dopušta da publika osjeti koliko je kamerno muziciranje zapravo timski rad.
Tango kao završni razgovor između različitih kultura
Drugi dio koncerta donio je potpuno drugačiju atmosferu.
Umjesto historijskih plesnih formi, publika je dobila tango u njegovim različitim licima.
Bregovićev Underground Tango donio je energiju Balkana i prepoznatljivu ritmičku snagu, dok su kompozicije Leslieja Searlea pokazale kako tango može razgovarati s bluesom, filmskom muzikom i savremenim koncertnim izrazom.
Za kraj je izvedena Por una cabeza Carlosa Gardela, bezvremenska melodija koja već nakon nekoliko taktova pronalazi put do srca publike.
Njena ljepota ne leži samo u melodiji nego u prostoru koji ostavlja izvođačima da dišu zajedno, gradeći frazu između slobode i preciznosti. Upravo je taj osjećaj zajedničkog muziciranja bio jedna od najljepših karakteristika cijelog koncerta.
Više od koncerta – primjer kako kultura izlazi među ljude
Možda je najvažniji utisak večeri ostao izvan same bine.
Bašta Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine otvorena je prema ulici. Dok su posjetioci pažljivo pratili svaki stav, prolaznici su spontano usporavali korak, privučeni zvukom gudača koji je dopirao iz dvorišta. Umijeće članica ansambla SA Sinfonietta pretvorilo je radoznale poglede u pažljive slušaoce, pa je koncert, makar na nekoliko minuta, obuhvatio i one koji ga nisu planirali posjetiti.
Takvi trenuci pokazuju da kultura ne mora uvijek čekati publiku da joj dođe. Nekada je dovoljno otvoriti vrata, iznijeti muziku na ljetni zrak i dopustiti da ona sama pronađe svoje slušaoce.
U tome leži jedna od najvećih vrijednosti festivala poput Soundscapea. Oni ne stvaraju samo koncertni program, nego oblikuju iskustvo grada u kojem umjetnost postaje dio svakodnevnog života.
Sarajevu trebaju ovakve večeri
Sarajevo je grad koji je svoju kulturnu prepoznatljivost uvijek gradio na susretima.
Susretima ljudi, ideja, umjetnosti i različitih tradicija.
Koncert SA Sinfonietta podsjetio je da se upravo u tim susretima krije najveća snaga kamerne muzike. Bez velikih scenografija i spektakla, samo uz četiri instrumenta, moguće je ispričati priču koja obuhvata nekoliko stoljeća evropske muzičke historije i pritom ostaje potpuno savremena.
Ljetne večeri često pamtimo po mjestima na kojima smo bili. Ova će se, vjerovatno, pamtiti po zvuku koji nam je ansambl SA Sinfonietta priredio, a koji je na nekoliko sati pretvorio baštu jednog muzeja u prostor zajedničkog slušanja, razgovora i tišine između posljednjih tonova.
Muzej koji već odavno nije samo mjesto sjećanja
Nije slučajno što je upravo bašta Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine postala pozornica ovakvog koncerta i domaćin ansambla SA Sinfonietta. Ova institucija već više od šest decenija čuva književno i pozorišno naslijeđe Bosne i Hercegovine, ali istovremeno sve češće otvara svoj prostor savremenim kulturnim programima, pretvarajući ga u mjesto susreta različitih umjetnosti i publike. Smješten u kući iz sredine 19. stoljeća, sa prepoznatljivim šadrvanom u dvorištu, Muzej nije samo čuvar prošlosti nego i prostor u kojem kultura nastavlja živjeti kroz nove sadržaje i nove generacije umjetnika.
Nije zanemariva ni simbolika takvog susreta. Dok unutar Muzeja počivaju rukopisi, arhivska građa i svjedočanstva o književnoj i teatarskoj historiji Bosne i Hercegovine, u njegovoj bašti nastaju novi kulturni trenuci koji će jednog dana postati dio iste priče. Tako se prošlost i sadašnjost ne posmatraju odvojeno, nego grade jedan zajednički kulturni kontinuitet.
A više o samom Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH možete pronaći na zvaničnoj web stranici Muzeja.
Zaključak
Kada kultura izađe iz zatvorenih dvorana i postane dio gradskih ulica, ona prestaje biti događaj rezervisan za odabrane i postaje iskustvo koje pripada svima. Upravo zato koncerti poput ovog imaju vrijednost koja nadilazi programsku knjižicu – oni podsjećaju da grad nije živ samo zbog ljudi koji njime prolaze, nego i zbog umjetnosti koja ih na trenutak zaustavi.
Na Kamo Sutra vjerujemo da upravo u tim trenucima nastaju priče koje vrijedi pamtiti. Jer kultura nije samo ono što gledamo ili slušamo – ona je način na koji zajedno doživljavamo grad.
