Po pitanjima.
Zašto se žene i danas moraju opravdavati kada progovore? Kako to da se pojedini običaji prenose s generacije na generaciju, a da ih gotovo nikada ne preispitujemo? I koliko nas, zapravo, oblikuju priče žena koje su živjele mnogo prije nas?
Tokom četrdeset i pet minuta razgovora, koji je vješto vodila Šejla Džindo, uz autoricu Naidu Mujkić i profesoricu Edisu Gazetić, publika nije slušala samo priču o romanu Stravaruše. Slušala je priču o društvu. O naslijeđu. O strahu. O ženama koje su stoljećima bile čuvarice tuđih strahova, dok su vlastite uglavnom morale prešutjeti.
Jedna riječ koju smo gotovo zaboravili
Već sam naslov romana otvorio je temu koja je mnogima bila jednako zanimljiva kao i sama knjiga.
Stravaruše.
Riječ koju danas rijetko čujemo, iako je običaj salijevanja strave duboko ukorijenjen u kolektivnom pamćenju ovih prostora.
*Više o romanu i njegovim odlomcima možete pročitati na linku:https://strane.ba/bookstan-2026-naida-mujkic/.
Mnogima je poznatiji naziv Stravarka, ali Naida Mujkić svjesno se odlučila za drugačiji. Kako je objasnila, riječ stravarka često priziva asocijaciju na travarke, dok je željela da naslov romana ostane vezan isključivo za žene koje su salijevale stravu.
Upravo je priča o njima otvorila jedno od najzanimljivijih pitanja večeri – zašto se ljudi, kroz različite historijske periode, okreću ovakvim običajima. Kada odgovore ne pronađu u medicini ili svakodnevici, kada nauka ne uspije ponuditi rješenje ili barem utjehu, mnogi počinju tražiti nadu na drugim mjestima. Ne nužno zato što razumiju porijeklo ili značenje tih rituala, nego zato što ih u trenucima straha vodi nada da bi upravo tu mogli pronaći ono što im nedostaje.
Tu razgovor prestaje biti priča o jednom običaju i postaje priča o čovjeku, o njegovoj potrebi da vjeruje kako izlaz postoji, čak i onda kada ga još ne vidi.
Ali iza tih žena ne krije se samo jedan običaj.
Krije se čitav jedan društveni položaj.
U tom smislu, Stravaruše nisu roman koji pokušava objasniti ili opravdati salijevanje strave. Naprotiv, koriste ga kao polazište za razgovor o ljudima, njihovim strahovima, položaju žena i načinima na koje se generacijama nose s teretom koji im društvo ostavlja.
Ženski posao koji je donosio više nego što se činilo
Salijevanje strave gotovo je oduvijek bilo posao žena.
Majki. Nana. Komšinica.
Žena kojima su ljudi dolazili kada nisu znali kome drugom otići.
Na promociji se posebno govorilo o tome da je upravo taj posao mnogim ženama donosio nešto što se danas često podrazumijeva, a nekada je bilo gotovo nezamislivo – mogućnost da same zarade vlastiti novac.
Finansijska nezavisnost nije se tada tako nazivala. Mnoge žene vjerovatno nisu ni bile svjesne da je posjeduju. Ali upravo je ona predstavljala rijedak prostor njihove slobode u društvu koje im nije ostavljalo mnogo izbora.
Takva je i Hedija, glavna junakinja romana Stravaruše.
Žena čije ruke znaju umiriti tuđi strah, ali čiji život pokazuje koliko su upravo žene često morale nositi teret zajednice, porodice i tradicije.
“Pa si se baš ti našla pisati o tome”
Jedan trenutak posebno je ostao u zraku.
Naida Mujkić prisjetila se reakcije svog oca kada mu je rekla o čemu piše novi roman. Prvo ju je upitao da li je neko već pisao o toj temi. Kada je odgovorila da nije na način na koji ona želi, uslijedila je rečenica koju su mnoge žene u publici vjerovatno prepoznale.
“Pa si se baš ti našla pisati o tome.”
Nije to bila priča samo o jednoj porodici.
Bila je to rečenica koja je u nekoliko sekundi ogolila način na koji se žene i danas nerijetko susreću sa sumnjom kada odluče progovoriti o temama koje izlaze iz očekivanih okvira. Ali ne samo tada. I kada odluče graditi karijeru, javno iznositi svoje stavove, stvarati umjetnost, preuzimati odgovornost ili jednostavno biti glasne i vidljive u prostoru koji se dugo smatrao “rezervisanim” isključivo za muškarce.
Koliko god se društvo mijenjalo, mnoge žene i danas će, prije ili kasnije, čuti neku verziju iste poruke – “Pa si se baš ti našla.” Nekada izrečenu glasno, nekada upakovanu u šalu ili dobronamjeran savjet. Dovoljno da otkrije ono što se često ne izgovara naglas, ali postoji – sumnju da žena možda ipak ne bi trebala zauzeti taj prostor. I dovoljno da, makar na trenutak, u njoj samoj probudi pitanje: Jesam li zaista trebala?
Upravo zato taj trenutak nije izazvao glasan komentar.
Izazvao je prepoznavanje.
I upravo tu razgovor o Hedijinom salijevanju strave prerasta u nešto mnogo veće. U razgovor o ženama koje su kroz različite epohe pokušavale pronaći vlastiti glas i vlastito mjesto u društvu, često se suočavajući s istim obrascima nepovjerenja – samo u drugačijim oblicima.
Strava koja nije bila samo u olovu
Iako roman Stravaruše govori o salijevanju strave, razgovor nije ostao zarobljen u objašnjavanju samog običaja.
Naprotiv.
Otvorilo se pitanje zašto ljudi posežu za onim što nauka ne može objasniti.
Zašto vjerujemo ritualima.
Zašto vjerujemo ljudima.
I zašto nam je ponekad dovoljno da vjerujemo kako će određena stvar pomoći, čak i kada ne znamo na koji način i kojim sredstvima bi nam baš to moglo pomoći.
To nije bila rasprava o tome ko je u pravu.
Niti pokušaj da se opravda ili ospori jedan običaj.
Bila je to priča o čovjeku.
Jer postoje trenuci kada bolest, gubitak ili strah natjeraju ljude da se uhvate za ono što im daje nadu, bez obzira odakle ona dolazila.
Između tradicije, religije i medicine
U razgovoru se dotaklo i pitanje odnosa religije prema običajima poput salijevanja strave.
Istaknuto je da takva praksa nema uporište u islamskom učenju, ali upravo je to otvorilo mnogo šire pitanje.
Koliko puta kroz život prihvatimo nešto samo zato što smo gledali starije kako to rade?
Koliko puta običaji postanu dio porodične tradicije, a da nikada ne zastanemo i ne zapitamo se odakle dolaze?
Takva pitanja nisu tražila konačne odgovore.
Njihova vrijednost bila je upravo u tome što su ostala otvorena.
Vrijednost romana Stravaruše, jednako kao i same promocije, možda upravo leži u tome što nas nije ostavila s gotovim odgovorima. Naprotiv, otvorila je prostor za nova pitanja, drugačija tumačenja tradicije i običaja koje godinama prihvatamo gotovo bez razmišljanja, ali i za preispitivanje obrazaca koje često nasljeđujemo, a rijetko propitujemo.
Žene koje su prenosile više od običaja
Posebno mjesto u razgovoru “Stravaruše” zauzeo je odnos majki i kćerki.
Ne prenose se s generacije na generaciju samo recepti, običaji ili porodične priče.
Prenose se strahovi.
Šutnje.
Načini na koje žene uče da budu poslušne. Načini na koje uče da ne zauzimaju previše prostora.
Ali prenosi se i snaga.
Otpornost.
Sposobnost da se opstane čak i onda kada društvo ne ostavlja mnogo mogućnosti.
Upravo zbog toga Stravaruše nisu roman o jednoj ženi.
One su roman o generacijama žena koje su nam prethodile. O našim majkama, nanama i prananama, ženama čije su priče, iskustva i tereti postali dio nas, čak i onda kada toga nismo bile svjesne.
Zašto je upravo ova knjiga otvorila Bookstan?
Već na početku razgovora bilo je jasno da izbor nije slučajan.
Otvoriti festival knjigom Stravaruše koja kroz jednu gotovo zaboravljenu riječ govori o položaju žena, naslijeđu, identitetu i kolektivnim strahovima značilo je otvoriti prostor za razgovor koji se ne završava posljednjom stranicom romana.
Jer ono o čemu se govorilo u Buybooku nije ostalo između korica knjige.
Ostalo je među ljudima.
Možda je upravo zato najveći utisak večeri bio taj što se iz knjižare nije izlazilo razmišljajući o salijevanju strave.
Izlazilo se razmišljajući o ženama.
O onima koje su liječile tuđe strahove.
O onima koje su živjele po pravilima koja nisu same pisale.
I o onima koje i danas, svaki put kada odluče progovoriti, još uvijek ponekad čuju isto pitanje:
“Pa si se baš ti našla.”
Možda upravo zato Stravaruše nisu samo roman o jednom običaju. One su podsjetnik da historija žena nije sačuvana samo u velikim događajima. Često je skrivena u riječima koje gotovo više i ne koristimo, u ritualima koje smo naslijedili i u pričama koje su se predugo prenosile šapatom. A književnost, kada je iskrena, ponekad uspije upravo ono što historija nije – dati glas onima koje je vrijeme gotovo zaboravilo.
Na taj način, Naida Mujkić ovim romanom, svjesno ili ne, odaje počast ženama koje su nam prethodile, ženama koje su nosile teret porodice, tradicije i običaja, koje su se pokušavale izboriti s ograničenjima vremena u kojem su živjele, a koje su često ostajale izvan zvaničnih priča i zapisa.
Bookstan se nastavlja, a Kamo Sutra donosi još zabilježenih trenutaka iz razgovora koji ga obilježavaju.
