Na Trgu Susan Sontag u Sarajevu, koncert Bombaj Štampe bio je više od muzičkog događaja. Bio je podsjetnik da neki gradski prostori nose slojeve značenja koji nadilaze svakodnevicu, i da kultura u Sarajevu nikada nije samo događaj, nego nastavak jedne duže priče o otporu, pamćenju i prisutnosti.
I ovo je samo jedan u nizu događaja koji se odvijaju na Trgu Susan Sontag, prostoru koji je posebno značajan upravo zbog težine imena koje nosi.
Susan Sontag bila je spisateljica, esejistkinja i humanistica koja je tokom opsade Sarajeva aktivno svjedočila gradu i njegovoj svakodnevici, u trenutku kada je kultura bila oblik otpora, a prisutnost umjetnika čin političkog i moralnog stava.
Trg koji danas nosi njeno ime nije samo memorijalna oznaka na karti grada, nego podsjetnik na odnos između umjetnosti i života u ekstremnim okolnostima, ali i na ideju da kultura u Sarajevu nije prestajala ni onda kada je sve drugo bilo prekinuto.
Trg koji nije samo trg
Na Trgu Susan Sontag u Sarajevu, u srijedu navečer, muzika Bombaj Štampe nije bila samo koncert.
Bila je podsjetnik da neki prostori u gradu ne postoje samo da bi bili prohodni, nego da bi se na njima nešto razumjelo.
Trg Susan Sontag jedan je od tih prostora. Smješten u središtu Sarajeva, u neposrednoj blizini Narodnog pozorišta, on nije samo prolazna gradska tačka niti klasični trg u funkcionalnom smislu. To je prostor koji je istovremeno i javna scena i mjesto sjećanja.
Ime koje nosi ne funkcioniše kao ukras na mapi grada, nego kao simbol i sloj značenja koji se iznova čita kroz ono što se na tom prostoru dešava, počevši od svakodnevnih susreta pa do koncerata, okupljanja i kulturnih događaja.
Shodno tome, Trg Susan Sontag nije zatvoren u prošlost kojoj odaje počast, nego stalno otvoren prema sadašnjosti koju oblikuje. On postoji kao podsjetnik da javni prostor može biti i kulturni prostor, i da grad nije samo infrastruktura, nego i mreža značenja koja se stalno obnavlja.
Zašto Susan Sontag u Sarajevu
Američka književnica i esejistkinja Susan Sontag dolazila je u Sarajevo tokom opsade devedesetih godina, u trenutku kada je grad bio odsječen od svijeta i svakodnevni život sveden na elementarno preživljavanje.
U takvom kontekstu, njen dolazak nije bio simboličan gest, nego svjesna odluka da se bude prisutan. Sontag je kroz svoje djelovanje i javne istupe jasno insistirala na međunarodnoj pažnji prema opsadi Sarajeva, koristeći svoj intelektualni i javni utjecaj da progovori o ratu u kojem se grad nalazio.
Jedan od najznačajnijih trenutaka tog perioda bilo je i njeno direktno uključivanje u pozorišni život opkoljenog grada kroz režiju Beckettovog “Čekajući Godoa”, čime je pokazala da kultura u takvim okolnostima nije bijeg, nego oblik otpora, ali i jedan od načina za preživljavanje i očuvanje ljudskog dostojanstva.
Zbog toga je njeno ime u Sarajevu ostalo vezano ne za distanciranu simboliku, nego za stvarnu prisutnost i djelovanje u jednom od najtežih perioda moderne historije grada.
“Čekajući Godoa” u gradu bez izlaza
Jedan od najznačajnijih trenutaka tog perioda bilo je izvođenje Beckettovog “Čekajući Godoa” u opkoljenom Sarajevu 1993. godine.
U gradu u kojem je svakodnevica bila svedena na preživljavanje, pozorište nije imalo funkciju bijega od stvarnosti, nego njene najdirektnije artikulacije. Na sceni se nije odvijala iluzija, već čista konfrontacija sa apsurdom koji je već postojao izvan nje.
U tom smislu, Susan Sontag nije kulturu posmatrala kao komentar svijeta, nego kao način da se u svijetu ostane prisutan, čak i onda kada su njegovi temelji potpuno poremećeni.
*Godot Comes to Sarajevo | Susan Sontag | The New York Review of Books
Grad koji pamti kroz imena
Kada je Trg ispred Narodnog pozorišta u Sarajevu dobio ime Susan Sontag, to nije bio samo čin imenovanja.
Bio je to način da grad u svoju mapu upiše i jednu vrstu iskustva: da kultura nije odvojena od krize, nego da često nastaje upravo u njenom središtu.
Danas, to ime stoji između svakodnevnog kretanja ljudi, saobraćaja, koncerata i prolaznosti.
I u tom smislu, ono djeluje i kao tiha forma zahvalnosti — ne kao spomenik jednoj osobi, nego kao priznanje ideji da prisutnost, u ključnim trenucima, može imati trajno značenje.
Ali ne nestaje.
Bombaj Štampa i kultura kao nastavak, ne kao ukras
Koncert Bombaj Štampe na ovom trgu nije važan samo kao muzički događaj.
Važan je jer se dešava na prostoru koji već nosi značenje.
Bombaj Štampa je svirao na mjestu koje nije neutralno — i upravo zato taj događaj postaje dio šire priče o tome kako Sarajevo i danas koristi svoje javne prostore kao kulturne tačke, a ne samo fizičke lokacije. I upravo ovaj Trg danas funkcioniše kao rijetko mjesto u urbanom prostoru: mjesto gdje se prošlost i sadašnjost ne razdvajaju.
To nije prostor koji “podsjeća” na kulturu.
To je prostor na kojem se kultura i dalje događa.
I tu se vraća pitanje koje je Sontag postavljala kroz svoje eseje: kako gledamo svijet kada on postane preglasan, prebrz i previše stvaran da bi se ignorisao?
Možda odgovor ne možemo pronaći u teoriji, niti na stranicama neke knjige, već isključivo u ovakvim trenucima. U koncertu na trgu koji pamti tišinu, i u gradu koji je naučio da kultura nije dodatak životu, nego njegov način da traje.
Zaključak
Trg Susan Sontag nije samo ime na mapi Sarajeva.
On je podsjetnik da ideje mogu preživjeti prostor u kojem su nastale, i nastaviti da žive u potpuno drugačijem vremenu.
A možda je upravo to ono što kulturu čini stvarnom — činjenica da nikada ne prestaje da govori, čak ni kada mislimo da je završila.
Kultura ne završava tamo gdje prestane događaj. Ona traje.
Zato nastavljamo kroz rubriku “Kultura koja još nije završena”.
*Kamo Sutra
