23. septembar // Davorin Popović i Ray Charles: kada glas postane potpis

Na današnji dan, 23. septembra 1946. godine, u Sarajevu je rođen Davorin Popović, pjevač Indexa i jedan od najprepoznatljivijih glasova sarajevske i jugoslavenske pop-rock scene. Šesnaest godina ranije, istog datuma, u američkoj Georgiji rođen je Ray Charles, muzičar koji će kroz gospel, blues, R&B, jazz, country i pop pomoći oblikovati ono što danas prepoznajemo kao soul.

Dok je jedan odrastao u Sarajevu, drugi je na američkom jugu. Jedan je postao lice i glas Indexa, drugi jedna od najvažnijih figura američke muzike 20. stoljeća. Ali između njih itekako postoji jedna prirodna spona.

Glas koji nije samo izvodio pjesmu, nego ju je obilježavao.

Davorin nije bio samo pjevač Indexa

Prije nego što je postao „Pjevač“, svi izgledi su upućivali na to da Davorin Popović završi na jednom sasvim drugom terenu. Onom sportskom.

U mladosti se ozbiljno bavio sportom, posebno košarkom. Bio je kapiten Mlade Bosne, kasnije Željezničara, i odigrao više od 500 utakmica prije nego što je sport ostavio iza sebe. Muzičku karijeru počeo je kao srednjoškolac, a Indexima se pridružio sredinom šezdesetih i s njima ostao gotovo do kraja života.

Ali sama biografija nije dovoljno objašnjenje zašto ga Sarajevo pamti onako kako ga pamti. Jer Davorin nije bio samo čovjek koji je stajao ispred jednog velikog benda. On je vremenom postao dio njegovog identiteta.

Teško je zamisliti Bacila je sve niz rijeku, Sanjam, Svijet u kojem živim ili Ti si mi bila u svemu naj, naj, naj bez njegovog glasa. Ne zato što te pjesme ne bi mogle izvesti druge osobe, nego zato što je Davorin u njih ugradio nešto po čemu ih danas prepoznajemo.

Po njegovom glasu koji je, uprkos nesavršenosti u sterilnom, tehničkom smislu, itekako bio autentičan i prepoznatljiv.

Topao, pomalo hrapav, dovoljno snažan da nosi veliku melodiju, ali i dovoljno ranjiv da ostane blizu čovjeku.

Možda je upravo zato nadimak Pjevač s vremenom postao mnogo više od običnog nadimka. U Sarajevu je gotovo postao ime samo za sebe. Radio Sarajevo ga je u jednom arhivskom tekstu opisalo upravo tako: kao čovjeka koji je sebe jednostavno nazivao pjevačem, a koji je s vremenom zapravo postao Pjevač.

Glas jednog grada

A bend u čijem sastavu se nalazi sarajevski Pjevač bio je mnogo više od običnog benda.

Indexi su bili jedan od simbola vremena u kojem je Sarajevo gradilo vlastitu pop-rock kulturu, a Davorin je bio njeno možda najprepoznatljivije lice.

I baš zato se njegov značaj teško može odvojiti od grada. Od sarajevskih ulica, dvorana, kafana, radio-stanica i generacija koje su uz te pjesme odrastale. Pa čak i danas, kada krene neka od velikih pjesama Indexa, mi ne slušamo samo melodiju. Mi kroz melodiju i slušamo, ali i živimo i vrijeme i način na koji se pjevalo.

Kroz melodiju osjećamo i ritam grada iz tog perioda. Kao i način na koji je jedan grad zvučao.

I to je možda ono što razlikuje dobrog pjevača od glasa koji postane kulturni znak.

Dobar pjevač otpjeva pjesmu. Ali Pjevač učini da pjesma počne zvučati kao on.

Šesnaest godina ranije, isti datum i sasvim drugi svijet

23. septembra 1930. godine rođen je Ray Charles Robinson.

Još kao dječak počeo je svirati klavir, a kasnije je naučio svirati i druge instrumente te studirao kompoziciju. Tokom pedesetih i šezdesetih spojio je gospel, blues, R&B, jazz, country i pop na način koji je ostavio ogroman trag na razvoj soula i popularne muzike uopšte. Njegova službena biografija upravo ga opisuje kao jednog od pionira soul muzike.

Ali ni kod Raya Charlesa priča zapravo nije samo u žanrovima, već u načinu na koji ih je učinio svojim.

Dovoljno je čuti nekoliko taktova pjesama poput Georgia on My Mind, Hit the Road Jack, I Got a Woman ili What’d I Say i teško je taj glas zamijeniti s nekim drugim.

Kod njega nije bilo mnogo potrebe za objašnjenjem, jer je imao glas koji je već nosio karakter, ali i radost, ironiju, bol, energiju i iskustvo koje se nije moglo odglumiti.

I na tom mjestu je poveznica između ova dva velika imena i glasa, uprkos različitosti između njihovih svjetova, ali i karijera.

A više o životu i stvaralaštvu Ray Charlesa možete pronaći na zvaničnoj stranici https://raycharles.com/about/

Glas koji postaje više od glasa

Postoje izvođači koji pjesmi daju lijepu interpretaciju, ali postoje i oni nakon kojih pjesma više nikada ne zvuči sasvim isto. Davorin Popović je u Indexima bio upravo takav glas, a Ray Charles je sličnu snagu imao u američkoj muzici.

Njihovi glasovi nisu bili samo instrumenti koji nose melodiju, nego prepoznatljivi potpis po kojem se cijela pjesma može odmah prepoznati. A Davorinov potpis bio je prepoznatljiv zbog svoje neraskidive vezanosti za Sarajevo, Indexe i generacije koje su uz njih odrastale, dok je Ray Charles isti princip proširio kroz mnogo širi muzički prostor, pomjerajući granice između gospela, bluesa, soula, jazza i popa.

U oba slučaja, glas je postao dio identiteta same muzike, jer je bilo dovoljno nekoliko taktova da ga prepoznamo, često i prije nego što shvatimo koja je pjesma počela.

Pjesme koje nadžive vrijeme

Davorin Popović preminuo je 2001. godine u Sarajevu. Ray Charles 2004. godine u Beverly Hillsu.

Ali oba glasa i dalje putuju i kroz generacije i preko granica.

Njihovi glasovi i dalje govore kroz stare ploče, radio, streaming, koncerte posvećene Indexima, dokumentarne snimke, YouTube arhive i nove generacije koje ih možda prvi put otkrivaju bez ikakvog sjećanja na vrijeme iz kojeg dolaze.

I možda nam tu leži pravi odgovor na pitanje zašto neke izvođače pamtimo duže od drugih.

Pored glasa, mnogo je bitnije ostaviti nešto po čemu će se pjesma jednog dana prepoznati kao vaša. Dušu, emociju i sjećanje. E to je ono što su na sasvim različite načine uspjeli i Davorin Popović i Ray Charles.

Jedan je postao glas jednog grada i jedne scene, a drugi glas jednog velikog muzičkog preokreta.

Ali obojica su pokazala koliko daleko može otići jedan glas kada postane nešto više od same interpretacije.

Na Kamo Sutra zato se na važne datume ne vraćamo samo zbog godišnjica. Vraćamo im se kada u njima pronađemo priču koja još uvijek traje, u pjesmama koje prepoznajemo nakon nekoliko tonova i glasovima koji, desetljećima kasnije, još uvijek zvuče kao da su tu.