Na današnji dan: Safet Isović i glas koji je postao dio kulturnog pamćenja
Jedan od naših najboljih interpretatora sevdalinke i danas pripada onoj rijetkoj grupi pjevača čije pjesme gotovo više ne možemo zamisliti u tuđem glasu.
Na današnji dan, 2. septembra 2007. godine, u Sarajevu je preminuo jedan od najznačajnijih interpretatora sevdalinke. Devetnaest godina kasnije, njegovo ime nije tek dio historije bosanskohercegovačke muzike. Safetov glas i dalje živi među ljudima, gdje je zapravo i najvažnije, jer se i danas njegove interpretacije slušaju, pamte i prenose dalje.
Možda upravo zbog toga priču o Safetu Isoviću danas nema mnogo smisla svesti na datume, nagrade i broj snimljenih pjesama.
Mnogo je zanimljivije pitanje šta je ostalo poslije njega.
Glas po kojem pamtimo pjesmu
Safet Isović rođen je 20.oktobra 1936. godine u Bileći. Nakon ratnih godina i školovanja, 1955. dolazi u Sarajevo, gdje upisuje Pravni fakultet. Već naredne godine prolazi audiciju i počinje nastupati u okviru studentskog kulturno-umjetničkog društva „Slobodan Princip Seljo“, a zatim dolaze radio i televizija.
Sve ono što je nastalo nakon toga danas je dio historije sevdaha.
Đul Zulejha.
Gazi Husrev’ beg.
Braća Morići.
Moj dilbere.
Kiša bi pala.
Put putuje Latif-aga.
Pjesme različitih priča i vremena, ali u kolektivnom pamćenju često povezane upravo s njegovim glasom.
Ali Safetovo naslijeđe teško se može svesti na listu pjesama. Njegov najveći trag možda se nalazi upravo u onome što se s tim pjesmama dogodilo poslije.
Nije riječ samo o tome da je izvodio stare pjesme. Njegove interpretacije postale su jedan od načina na koji su te pjesme sačuvane i prenesene dalje.
Za arhiv Radio Sarajeva snimio je brojne sevdalinke, među njima i pjesme uz saz. Ti audio i video zapisi danas nisu samo muzički snimci jednog poznatog pjevača, već dio arhive jednog vremena, jezika, načina pjevanja i osjećanja muzike.
Zato kada danas govorimo o Safetu Isoviću, govorimo i o nečemu mnogo širem od individualne karijere.
Govorimo o kulturnom pamćenju.
Sevdalinka koja je izašla iz svog dvorišta
Sevdalinka je dugo pripadala intimnim prostorima.
Kućama. Avlijama. Kafanama. Gradskim mahalama. Radiju.
Safet Isović bio je dio generacije koja je sevdalinku iz tih prostora odvela na velike pozornice.
Njegovi solistički koncerti održavani su širom Evrope, Amerike i Australije, a u tekstovima o njegovoj karijeri posebno se izdvaja nastup u Sydney Opera Houseu.
Ali možda ni to nije najvažnije zbog prestiža dvorane ili mjesta na kojem je koncert održan, već zbog onoga što takav nastup zapravo predstavlja.
Pjesma nastala u jednom sasvim određenom kulturnom prostoru mogla je otputovati hiljadama kilometara daleko, stati pred potpuno drugačiju publiku i tamo ponovo pronaći nekoga ko razumije njenu emociju. Pjesma iz Bosne, o Bosni, njenim ljudima, ljubavima i čežnjama, stigla je sve do daleke Australije.
A dobra pjesma ne mora uvijek imati isti kontekst da bi bila razumljiva.
Tuga zbog rastanka, čekanje, ljubav koja se nije dogodila, čežnja za nekim ili nečim što je daleko – dovoljno su univerzalne teme.
Sevdalinka je imala sve to mnogo prije nego što smo počeli govoriti o „globalnoj muzici“.
Safet Isović joj je dao glas dovoljno snažan da putuje.
Nije tradicija ono što stoji
Često tradiciju zamišljamo kao nešto što treba sačuvati u potpuno istom obliku.
Staviti u arhiv.
Zaštititi.
Ne dirati.
Ali kultura tako rijetko preživljava.
Ona uglavnom ostaje živa upravo onda kada je svaka nova generacija ponovo pronađe i prepozna kao svoju.
Safet Isović nije bio posljednji pjevač sevdalinke. Nije bio ni prvi. I upravo je to važno.
Prije njega postojala je duga tradicija bosanske gradske pjesme. Poslije njega pojavile su se nove generacije izvođača koje sevdah čitaju drugačije, mijenjaju aranžmane, spajaju ga s drugim žanrovima i predstavljaju nekoj novoj publici.
Ali između svih tih generacija postoje ljudi koji postanu orijentir. Safet je jedan od njih.
Dovoljno je da krenu prvi taktovi Moj dilbere i da mnogi već unaprijed znaju čiji će glas čuti. Njegove interpretacije nisu ostale samo među najpoznatijim izvedbama sevdalinki, već su postale dio načina na koji te pjesme pamtimo.
Za mnoge je upravo Safet Isović bio prvi susret sa sevdahom, a za neke i danas ostaje njegova najprepoznatljivija mjera.
Zato ga je gotovo nemoguće zaobići kada govorimo o bosanskoj tradicionalnoj pjesmi. Ne samo zato što je bio jedan od njenih najvećih interpretatora, već zato što je svojim glasom uspio učiniti da pjesme koje su postojale mnogo prije njega nastave živjeti dugo poslije njega.
Više o njegovom životu, snimcima za Radio Sarajevo i pjesmama koje je ostavio iza sebe možete pronaći u arhivskoj priči portala Radio Sarajevo: Priča o Safetu Isoviću – Radio Sarajevo.
Još jedan glas 2. septembra
Postoji još jedan razlog zbog kojeg je 2. septembar zanimljiv datum za bosanskohercegovačku kulturu.
Na današnji dan 1910. godine u Bosanskom Petrovcu rođen je Skender Kulenović – pjesnik, dramatičar i prozaist, autor Stojanke majke Knežopoljke, Soneta i romana Ponornica.
Na prvi pogled Safet Isović i Skender Kulenović pripadaju sasvim različitim svjetovima. Jedan je svoj trag ostavljao glasom, drugi riječima.
Ali upravo ih ovaj datum slučajno spaja u nečemu mnogo važnijem, u pitanju šta od čovjeka ostane kada vrijeme prođe.
Kod jednog ostane stih. Ostane glas.
Kod drugog pjesma.
A ponekad i jedno i drugo postane dio načina na koji jedna sredina pamti sebe, svoje ljude i vrijeme kroz koje je prošla.
Devetnaest godina poslije
Safet Isović otišao je 2. septembra 2007. godine. Ali njegov glas nije.
Ostao je u pjesmama koje se i danas puštaju u kućama, na radiju, u kafanama i na koncertima. Ostao je u trenucima kada neko prvi put čuje sevdalinku, ali i u onima kada se neko istoj pjesmi vraća nakon mnogo godina.
I vjerovatno nema boljeg načina da se objasni šta znači ostaviti trag u kulturi.
Ne samo da ljudi znaju ko ste bili. Ne samo da vaše ime ostane zapisano uz godinu rođenja i smrti, u knjigama, arhivima i biografijama, nego da ono što ste radili nastavi živjeti mimo vas.
Da pjesma pronađe novu publiku. Da je neko zapjeva ko se nije ni rodio dok ste je vi snimali. Da se kroz vaš glas sačuva nešto starije od vas samih, a onda ponovo pronađe svoje mjesto u nekom potpuno novom vremenu.
Jer kultura možda upravo tako i opstaje – ne kao nešto nedokučivo, što čuvamo iza stakla, nego kao nešto što stalno prelazi iz ruke u ruku, iz glasa u glas, iz jedne generacije u drugu.
Safet Isović bio je jedna od tih važnih karika. Preuzeo je pjesme koje su postojale prije njega, dao im svoj glas i ostavio ih generacijama koje dolaze poslije.
Zato danas, gotovo dvije decenije nakon njegove smrti, nije teško objasniti zašto je još uvijek tu.
Dovoljno je da počne pjesma.
Na Kamo Sutra upravo zato nastavljamo vraćati se ljudima, djelima i trenucima koji su ostavili trag. Ne da bismo kulturu posmatrali samo kao priču o prošlosti, nego da bismo prepoznali sve ono iz prošlosti što i danas živi među nama – u pjesmama koje pjevamo, riječima koje citiramo, filmovima kojima se vraćamo i pričama koje još uvijek vrijedi prenositi dalje.
