Došli smo zbog kanua, a otišli s pričom o ljudima s Trebižata
Na Trebižat smo krenuli zbog nekoliko sati na rijeci. Kanu, vesla, malo avanture i bijeg od ljetne vrućine. Međutim, negdje između zvona kojim Neven poziva ekipu na okupljanje, spuštanja niz Trebižat i ručka u dvorištu njegove porodice, postalo nam je jasno da je kanu ovdje samo početak mnogo veće priče.
Postoje mjesta na koja dođete tačno znajući šta ćete raditi.
Dođete na rijeku, sjednete u kanu, provedete nekoliko sati na vodi, vratite opremu i krenete kući.
Barem smo tako zamišljali ovaj dan.
Ali prije nego što smo uopšte stigli do kanua, dočekao nas je ranč.
Veliko zeleno dvorište, puno cvijeća, stabala i različitih biljaka, uređeno pažljivo, ali bez osjećaja da je napravljeno samo da bi dobro izgledalo na fotografijama.
Ovo je prostor u kojem se živi.
Više podsjeća na veliko porodično imanje na kojem ste slučajno završili kao nečiji gosti nego na klasičan turistički kamp.
I upravo će taj osjećaj ostati s nama do kraja dana.
Nevenov povratak u Čapljinu
Iza cijele priče stoji Neven Dragičević.
Neven je nakon odrastanja u Sarajevu i nakon godina provedenih u glavnom gradu odlučio da se vrati u Hercegovinu.
Umjesto gradskog života izabrao je nešto jednostavniju svakodnevicu, mnogo bližu prirodi, zemlji i rijeci.
Trebižat mu danas nije samo mjesto na kojem radi.
Rijeka je dio njegove svakodnevice i porodične priče koja traje već više od dvije decenije.
Porodica se više od 20 godina bavi organizacijom izleta na Trebižatu, a kroz razgovor s njima brzo postaje jasno da se ovdje posao teško može odvojiti od načina života.
Ranč, vrt, rijeka, kanui, pripremanje hrane, dočekivanje ljudi – sve se nekako prepliće.
Neven je svoju ljubav prema rijeci i prirodi pretvorio u kanu safari kojim je želio drugim ljudima pokazati Trebižat onako kako ga on poznaje.
S vremenom je to preraslo u porodični posao i mjesto kroz koje prolaze ljudi različitih generacija i iz različitih krajeva.
I možda je upravo činjenica da porodica sve ovo živi, a ne samo organizuje, razlog zbog kojeg se već po dolasku ne osjećate kao još jedna grupa turista koju treba što prije provesti kroz dnevni raspored.
Zvono znači da je vrijeme za pokret
Dok upoznajemo ranč, neko priprema opremu, neko radi oko hrane, neko tek pristiže, a najviše se razgovara i sa nestrpljenjem čeka.
A onda se dvorištem začuje zvono.
Jer Neven prekida čekanje i zvoni za okupljanje.
To je mali detalj, ali nekako savršeno odgovara cijelom mjestu. Nema velikih ekrana, razglasa ni komplikovane procedure.
Zvono.
Ekipa se polako okuplja i avantura može početi.
Prije ulaska u kanue slijede upute: kako pravilno držati veslo, kako se ponašati na vodi, šta očekivati od rijeke i kako reagovati kada Trebižat odluči malo ubrzati.
Za one koji su prvi put u kanuu sve to u početku zvuči kao mnogo informacija.
Nekoliko minuta kasnije već razmišljate samo o rijeci.
Trebižat ima svoj ritam
Sama vožnja teško se može svesti samo na riječ „avantura“.
Trebižat je dovoljno dinamičan da vas povremeno natjera da se ozbiljno uhvatite vesla, ali između tih trenutaka dolaze dionice u kojima se sve potpuno smiri.
Voda, zelenilo, kanu i zvuk vesla.
Na pojedinim dijelovima imate osjećaj da biste mogli satima plutati bez posebne potrebe da bilo gdje stignete. Jer rijeka uvijek pruža mnogostruko. I mir i ubrzanje. I opuštenost i uzbuđenje.
I tada rijeka promijeni karakter, voda ubrza i odjednom se svi sjete uputa koje su dobili prije polaska.
Upravo ta promjena ritma čini vožnju zanimljivom.
Nije riječ o nekoliko sati neprekidnog adrenalina, niti je riječ o običnom mirnom plutajućem izletu.
Dobijete pomalo od oboje.
Dovoljno avanture da se po povratku prepričavaju pojedini trenuci i dovoljno mira da zapravo stignete pogledati gdje se nalazite.
Ljudi koji znaju rijeku
Veliki dio osjećaja sigurnosti na vodi dolazi od skipera.
Njihov posao jeste da brinu o grupi, objasne kako pravilno veslati i reaguju kada je potrebno, ali vrlo brzo postane jasno da je njihova uloga mnogo šira.
Oni su istovremeno vodiči, domaćini i društvo na rijeci.
Znaju gdje treba obratiti pažnju, kada nekome treba pomoći i kada je najbolje jednostavno pustiti ljude da sami pronađu ritam.
Posebno je to važno ljudima koji se prvi put susreću s kanuom.
Početna nesigurnost brzo nestaje, a vožnja prestaje biti razmišljanje o tome šta treba uraditi s veslom i postaje ono zbog čega ste došli – nekoliko sati prirode, vode, razgovora, smijeha i spontanih malih avantura.
Negdje usput grupa ljudi koja se nekoliko sati ranije uglavnom nije poznavala već zajedno komentariše uspješne i nešto manje uspješne manevre na rijeci.
A onda, nakon nekoliko sati na vodi, ponovo dolazimo tamo odakle smo krenuli.
Povratak koji više liči na dolazak kući
Izlazak iz kanua ovdje ne znači i kraj izleta.
Naprotiv.
Vraćamo se u hladovinu ranča, a nakon nekoliko sati provedenih na vodi ideja da sjednemo za sto zvuči poprilično dobro.
Posebno kada znate odakle dolazi dio onoga što je na njemu.
Porodica u vlastitom vrtu uzgaja veliki broj biljaka i namirnica koje kasnije koriste u svojoj kuhinji.
Ono što raste nekoliko metara od mjesta na kojem sjedite završava i na tanjiru.
I možda upravo za tim stolom shvatite koliko smo se udaljili od nekih sasvim običnih stvari. Od hrane kojoj znamo porijeklo, povrća ubranog iz vlastitog vrta i ručka za koji nije trebalo mnogo više od onoga što je priroda već dala.
Stvari koje su nekada bile svakodnevica danas nam gotovo djeluju kao luksuz.
A ovdje su još uvijek nadohvat ruke.
Zato hrana nije samo stavka dodana turističkom izletu zato što nakon nekoliko sati veslanja svi moraju nešto pojesti. Ona je nastavak iste priče – života koji je ostao blizu zemlje, rijeke i prirode.
Jednostavna je, domaća i pripremljena s pažnjom. Baš onakva kakvu biste očekivali kada vas neko pozove na ručak u porodičnu kuću.
I nakon nekoliko sati na Trebižatu, teško je zamisliti bolji završetak.
Dan ne mora završiti kada završite s veslanjem
Možda je jedna od najboljih stvari u cijelom iskustvu upravo to što niko ne stvara osjećaj da nakon ručka treba ustati i krenuti.
Možete ostati.
Okupati se, pronaći hladovinu, popiti kafu ili jednostavno sjediti i odmarati nakon vožnje.
Za one kojima nekoliko sati veslanja nije bilo dovoljno aktivnosti, tu su odbojka, badminton i nogomet, a može se okušati i u ribolovu.
Ali sasvim je legitimna opcija ne raditi ništa.
Sjediti u dvorištu, razgovarati s domaćinima i ljudima s kojima ste upravo proveli nekoliko sati na rijeci i pustiti da se dan još malo produži. Upiti još malo tog mira, zelenila i osjećaja da vam se nigdje posebno ne žuri.
Upravo tada počinjemo shvatati da ćemo od cijelog izleta vjerovatno najmanje pamtiti tehničke detalje same vožnje.
Jer na kraju ne ostanu u sjećanju samo kanu i kilometri niz rijeku.
Jer priroda, ljudi, rijeka, priče i hrana na kraju su upravo ono što najduže nosimo sa sobom.
Na Trebižat smo došli zbog kanua. Pamtit ćemo ljude.
Kada nekome prepričavate ovakav izlet, najlakše je nabrojati ono što je radio.
Vozili smo kanu.
Kupali se.
Jeli.
Proveli dan u prirodi.
Sve je to tačno, ali ne objašnjava sasvim zbog čega ovo mjesto ostavlja drugačiji utisak.
Jer ono što ćemo vjerovatno najviše pamtiti nisu samo Trebižat i vožnja kanuom, nego ljudi koje smo tamo upoznali.
Njihova neposrednost i način na koji govore o rijeci, zemlji i životu uz Trebižat daju mjestu karakter koji je teško prenijeti fotografijom ili popisom onoga što izlet uključuje.
Nema osjećaja da ste samo jedna grupa između dvije rezervacije.
Ljudi koji su vas ujutro dočekali kao potpune strance nekoliko sati kasnije sjede s vama za stolom dok se prepričava šta se događalo na vodi.
I možda upravo tu leži najveća vrijednost ovog mjesta.
Jednostavniji život ne mora značiti jednostavan život
Lako je provesti jedan ljetni dan ovdje i romantizirati život uz rijeku.
Zelenilo, vlastiti vrt, Trebižat nekoliko koraka dalje, porodica na okupu i ljudi koji dolaze da provedu svoj slobodan dan u prirodi.
Ali iza svega toga su godine rada.
Više od dvije decenije porodičnog posla, brige o ranču, gostima, opremi, vrtu i rijeci.
Zato Nevenova priča nije zanimljiva samo zato što je Sarajevo zamijenio Čapljinom. Zanimljiva je zato što se vratio i oko života koji je izabrao izgradio nešto što danas dijeli s drugima.
Trebižat nije samo mjesto na kojem Neven živi. To je prostor kojem svojim radom svakodnevno daje novu živost – održava ga, čuva odnos prema njemu i otvara ga ljudima koji možda nikada ne bi zastali dovoljno dugo da vide šta im je zapravo tako blizu.
Kroz kanu safari ne pokazuje samo rijeku. Podsjeća ljude na ono što već imaju: prirodu, vodu, zemlju, mir i mogućnost da jedan dan provedu drugačije, bez potrebe da putuju stotinama kilometara kako bi pronašli nešto vrijedno.
Njegov Trebižat nije scenografija za vikend. To je mjesto na kojem živi, radi i koje svojim načinom života približava drugima.
A gostima je otvorio mogućnost da barem na jedan dan zavire u tu svakodnevicu i možda ponovo primijete vrijednost onoga što nam je često sve vrijeme pred očima.
Jedan dan malo drugačijeg ritma
Došli smo da provedemo nekoliko sati na rijeci.
Na kraju smo sjedili u dvorištu, razgovarali s domaćinima, jeli hranu koju su sami uzgojili i imali osjećaj da je vožnja kanuom, koliko god bila lijepa, bila samo povod.
Povod da upoznamo Trebižat. Ali i ljude koji su odlučili živjeti uz njega.
Možda upravo zato ovo nije izlet koji završava posljednjim zaveslajem.
Ostane vam nešto od atmosfere tog mjesta – porodičnog dvorišta, zelenila, rijeke, ručka nakon nekoliko sati na vodi i razgovora koji se nastavljaju kada više niko ne gleda na sat.
Neven je svojim povratkom prirodi napravio mjesto koje danas drugima omogućava nešto slično onome što je svojevremeno tražio i za sebe.
Da se barem nakratko maknu iz vlastite svakodnevice. Da uspore. Da provedu nekoliko sati van grada.
I da se podsjete koliko je ponekad malo potrebno za stvarno dobar dan.
Rijeka. Priroda. Dobra hrana. I ljudi s kojima vam se ne žuri kući.
Više informacija o terminima, organizaciji izleta i svemu što vas čeka na rijeci možete pronaći na Facebook stranici Kanu Safari Trebižat, dok više o samom iskustvu i kanu safariju možete pročitati na stranici Turističke organizacije Čapljinka.
Nevenu, njegovoj porodici i cijeloj ekipi Kanu Safari Trebižat hvala na gostoprimstvu, pričama, dobroj hrani i jednom zaista posebnom danu na Trebižatu.
Došli smo kao gosti, a otišli s osjećajem da smo na nekoliko sati bili dio njihove svakodnevice. I možda je upravo to najbolji opis cijelog iskustva.
Hvala vam što ste s nama podijelili svoj Trebižat.
Nevenu, njegovoj porodici i cijeloj ekipi Kanu Safari Trebižat hvala na gostoprimstvu, pričama, dobroj hrani i jednom zaista posebnom danu na Trebižatu.
Došli smo kao gosti, a otišli s osjećajem da smo na nekoliko sati bili dio njihove svakodnevice. I možda je upravo to najbolji opis cijelog iskustva.
Hvala vam što ste s nama podijelili svoj Trebižat.
Priča: Kamo Sutra
Foto & video: KS ekipa
