Postoje promocije na kojima saznate o čemu govori knjiga. A postoje i one na kojima shvatite zašto je ta knjiga uopće morala biti napisana.
Promocija novog romana “Daleko mi lijepa kuća“ Ismeta Prcića na ovogodišnjem Bookstanu pripadala je ovoj drugoj vrsti. Bio je to razgovor koji je nadilazio književnost i otvarao pitanja identiteta, jezika, traume, ovisnosti i načina na koji pisanje ponekad postaje dio procesa ozdravljenja.
Već nakon nekoliko minuta bilo je jasno da ovo neće biti klasično predstavljanje knjige. Ismet Prcić nije govorio samo o radnji romana, već o životu koji mu je prethodio. O traumama, jeziku, identitetu i iskustvima iz kojih je nastao roman “Daleko mi lijepa kuća“, koji danas pronalazi put do sve većeg broja čitalaca.
Roman koji nastavlja razgovor započet u “Krhotinama”
Nakon autobiografskog romana Krhotine, Ismet Prcić u “Daleko mi lijepa kuća” nastavlja istraživati vlastite unutrašnje prostore. Međutim, nova knjiga nije nastavak u klasičnom smislu riječi. Ona prije djeluje kao prirodni nastavak razgovora koji prvi roman nije mogao završiti.
Dok su Krhotine bile oblikovane kroz pisma majci koja nikada nisu poslana, novi roman nastaje kroz obraćanje autorovom omiljenom komičaru, Billu Burru.
Za razliku od prvog romana, pismo je ovoga puta zaista poslano.
Odgovor nikada nije stigao.
Ali upravo u toj tišini nastao je prostor za novi roman. Jer ponekad upravo ono što ostane neizgovoreno nosi najveću težinu, a najglasnije priče nastaju onda kada se čini da je sve utihnulo.
Prcić je objasnio da je knjigu gradio kroz kratke priče, fragmente i dijaloge, stalno mijenjajući perspektivu između pripovjedača, umjetnika i čovjeka koji pokušava razumjeti vlastitu prošlost. Umjesto jedne linearne priče, nastao je mozaik iskustava kroz koji čitatelj postepeno upoznaje slojeve jednog života.
Zvanični sažetak romana dostupan je na službenoj stranici Buybooka *Daleko mi lijepa kuća.
Kada život postane okidač za novu knjigu
Govoreći o procesu pisanja, Prcić je otkrio da su pandemija, razvod i niz životnih okolnosti koje su ga udaljile od osjećaja stabilnosti postali okidači za povratak temama za koje je mislio da ih je već ostavio iza sebe.
Traume, kako je pokazalo i njegovo iskustvo, rijetko ostanu u prošlosti.
One pronalaze nove načine da se vrate.
Pisanje je zato postalo mnogo više od književnog rada. Postalo je način suočavanja sa sobom.
Roman se bavi alkoholizmom, depresijom i pokušajem da čovjek razumije vlastite obrasce ponašanja. Međutim, Ismet Prcić nijednog trenutka ne govori iz pozicije nekoga ko nudi konačne odgovore. Naprotiv, njegova iskrenost proizlazi upravo iz prihvatanja činjenice da neka pitanja ostaju otvorena.
“Terapijsko pisanje je utjelovljenje u jezik”
Jedan od najupečatljivijih trenutaka promocije dogodio se kada je Ismet Prcić govorio o somatskoj terapiji i načinu na koji je ona utjecala na njegov odnos prema vlastitim iskustvima i pisanju.
Iako se somatska terapija direktno ne pojavljuje u romanu, proces rada na sebi bio je važan dio puta koji je prethodio nastanku “Daleko mi lijepa kuća”. Kroz taj proces, Prcić je pokušavao razumjeti ono što tijelo pamti i onda kada riječi više nisu dovoljne.
“Terapijsko pisanje je utjelovljenje u jezik“, rekao je Ismet Prcić i jednom rečenicom, možda i najpreciznije opisao ono što ovaj roman pokušava učiniti.
Pretvoriti neizgovoreno u riječi. Dati oblik i glas iskustvima koja su dugo postojala samo kao osjećaj, reakcija ili sjećanje pohranjeno negdje duboko u čovjeku.
Za Prcića fikcija nije bila bijeg od stvarnosti, nego prostor u kojem je mogao izgovoriti ono za šta ranije nije imao jezik. Sve ono na šta je tijelo reagovalo, a što nije moglo biti izrečeno, kroz književnost je dobilo glas i postalo priča.
Humor kao način preživljavanja
Iako govori o izuzetno teškim temama, Ismet Prcić ni u jednom trenutku ne odustaje od humora.
Tokom promocije, kod publike su se smjenjivali humor i potpuna tišina. I upravo u tom prelasku između smijeha i šutnje nalazila se posebnost njegovog pripovijedanja.
Kod Prcića humor nije način da se umanji težina iskustva, nego alat kojim čovjek pronalazi udaljenost potrebnu da ga pogleda, razumije i preživi. Jer ponekad upravo onda kada je najteže, čovjek pronađe ono najosnovnije u sebi – ono što postaje oslonac za preživljavanje, ali i otvara prostor za nove poglede, razumijevanje i spoznaje.
Govoreći o alkoholizmu, procesu oporavka i načinima na koje sebi stvaramo priče kako bismo se zaštitili od onoga što ne želimo vidjeti, Ismet Prcić je pokazao da upravo te priče često postaju put prema istini. Jer književnost ne nastaje uvijek iz onoga što je jasno i završeno, nego iz onoga što još uvijek pokušavamo razumjeti.
Voljena ostaje Voljena
Posebnu pažnju publike privukao je način na koji govori o bivšoj supruzi.
I nakon razvoda naziva je jednostavno – Voljena.
Ne zato što negira ono što se dogodilo, nego zato što smatra da poštovanje i ljubav ne moraju nestati zajedno s odnosom.
Bio je to jedan od onih tihih trenutaka promocije u kojima se moglo osjetiti da književnost ponekad nastaje upravo iz sposobnosti da se o najbolnijim iskustvima govori bez gorčine. Jer postoje ljudi koji, čak i kada više nisu fizički prisutni u našim životima, ostaju njegovi neizbrisivi dijelovi – kroz uspomene, emocije i priče koje nastavljamo nositi.
Bonglish i dva identiteta u jednom čovjeku
Razgovor koji je moderirala Maja Begtašagić otvorio je i pitanje pisanja na bosanskom i engleskom jeziku.
Koliko je različito prenositi emocije na dva jezika?
Ismet Prcić je kroz osmijeh odgovorio da piše na jeziku koji naziva Bonglish – spoju bosanskog i engleskog.
Naizgled duhovita opaska vrlo brzo otvorila je mnogo dublju temu.
Govoreći o jeziku, spontano je počeo govoriti i o dvije države, dva kulturna prostora i dva identiteta koja istovremeno postoje u jednom čovjeku.
Bio je to trenutak u kojem se činilo da ni sam Prcić nije unaprijed imao spreman odgovor na ono što je kroz razgovor upravo otvorio. Kroz priču o jeziku, zapravo je došao do mnogo dubljeg pitanja – kako pomiriti različite dijelove sebe, različita mjesta kojima pripadamo i iskustva koja nas oblikuju.
Kao da je u tom trenutku, zajedno s publikom, ponovno pročitao vlastitu knjigu.
Jer “Daleko mi lijepa kuća” nije samo priča o onome što se dogodilo, o traumama ili ovisnosti, nego i o pokušaju da se razumiju svi oni dijelovi jednog čovjeka.
On postaje i priča o pripadanju, jeziku i neprekidnom pokušaju da različite verzije sebe pronađu zajednički dom.
Promocija koja je djelovala kao iskren razgovor
Ismet Prcić je tokom večeri lako prelazio s jedne teme na drugu – od djetinjstva i porodice, preko alkohola i terapije, do književnosti, jezika i identiteta.
Na papiru bi takva struktura mogla djelovati razlomljeno.
U razgovoru je djelovala potpuno prirodno.
Jer tako funkcionišu i sjećanja.
Ne dolaze hronološki.
Dolaze u fragmentima.
Možda je upravo zbog toga promocija ostavila snažan utisak na publiku. Nije nudila gotove zaključke, već prostor za preispitivanje vlastitih iskustava.
Na kraju večeri ostao je osjećaj da je Ismet Prcić predstavio mnogo više od nove knjige. Predstavio je proces kroz koji književnost može postati način razumijevanja sebe, svojih rana, sjećanja i svega onoga što čovjek godinama nosi u sebi.
Na Kamo Sutra smo tek započeli čitanje romana “Daleko mi lijepa kuća“, pa ćemo mu se uskoro vratiti i iz čitateljske perspektive. Ako je suditi po razgovoru na Bookstanu, pred nama je djelo koje neće tražiti samo da ga pročitamo, nego i da mu se, nakon posljednje stranice, još jednom vratimo.
A čini se da ova priča tu neće stati. Ismet Prcić je na promociji najavio i nastavak, treći dio svoje književne priče, čime je još jednom pokazao da neke knjige ne nastaju kao zatvorene cjeline, nego kao razgovori koji se nastavljaju kroz vrijeme.
Mi svoj primjerak “Daleko mi lijepa kuća” otvaramo sa posebnom pažnjom – jer je u njega upisan i trag samog autora. Knjiga koju smo kupili na promociji sada nosi i potpis Ismeta Prcića, mali podsjetnik na večer u kojoj se o književnosti nije samo govorilo, nego ju je publika imala priliku doživjeti.
