9. septembar // Tolstoj i Otis Redding: dva različita glasa o istim ljudskim stvarima

Jedni su savršeno opisali vrijeme u kojem su živjeli. Drugi su nam pomogli da shvatimo da se ljudi ipak nisu toliko promijenili.

I po tome ih pamtimo.

Na današnji dan, 9. septembra 1828. godine, rođen je Lav Nikolajevič Tolstoj, jedan od najvažnijih književnika svjetske književnosti. Više od jednog stoljeća kasnije, istog datuma, 1941. godine, rođen je i Otis Redding, američki soul pjevač čiji je glas obilježio jednu sasvim drugačiju umjetničku epohu.

Na prvi pogled, gotovo je nemoguće povezati dvojicu udaljenijih ljudi.

Jer dok je Tolstoj pisao o ruskom društvu, porodici, ratu, ljubavi, vjeri i smrti kroz stotine stranica, Redding je iste velike ljudske teme često uspijevao prenijeti za nekoliko minuta.

I upravo tu nastaje jasno zašto postoji spona između dva različita vijeka i različita umjetnika.
Jer umjetnost na kraju vrlo često završi na istom mjestu: kod čovjeka.

Tolstoj i ljudi koji nikada nisu jednostavni

Tolstojevo ime danas najčešće vežemo za Rat i mir i Anu Karenjinu.

To su knjige čiji nas obim prvo uplaši, ali činjenica da ih čitamo i više od jednog stoljeća kasnije, pokazuje da velika djela nikada nisu imala mnogo veze s brojem stranica.

Tolstoj je imao rijetku sposobnost da likove ne dijeli jednostavno na dobre i loše.

Njegovi ljudi i griješe i povređuju druge. Njegovi likovi se zaljubljuju kada možda ne bi trebali. Žele ono što nemaju, a potom kada to dobiju, više nisu ni sigurni kako da se nose sa tim.

Traže smisao u porodici, društvu, vjeri, ratu ili vlastitim odlukama, često bez sigurnosti da će ga pronaći.

I upravo zbog toga nam i danas sve ovo djeluju poznato.

Ana Karenjina jeste roman jednog vremena, sa društvenim pravilima i očekivanjima Rusije 19. stoljeća. Ali pitanje šta se događa kada se čovjekove potrebe sudare sa pravilima okoline nije ostalo u 19. stoljeću.

Nije ni pitanje ljubavi koja istovremeno može biti utočište i izvor nesreće, boli i tuge, radosti i suza. Niti pitanje koliko smo zaista slobodni kada znamo i razmišljamo o tome kako će nas drugi posmatrati, procjenjivati i osuđivati.

Zato Tolstoja danas ne čitamo samo kao historiju književnosti. Čitamo ga jer se neki njegovi likovi i dalje ponašaju zabrinjavajuće poznato.

Više o njegovom životu, djelu i mjestu u svjetskoj književnosti možete pročitati u biografiji Encyclopaedije Britannica.
*^{Leo Tolstoy | Books, Cause of Death, Born, War and Peace, Anna Karenina, & Facts | Britannica}

Velike teme ne moraju uvijek biti velike knjige

Više od jednog stoljeća nakon Tolstojevog rođenja, 9. septembra 1941. u američkoj saveznoj državi Georgiji rođen je Otis Redding. Kao dječak pjevao je u crkvenom horu, a početkom šezdesetih stigao je do studija Stax Recordsa, gdje je snimio These Arms of Mine i započeo karijeru koja će trajati svega nekoliko godina.

Dok je Tolstoj ljudske slabosti i unutrašnje sukobe ispisivao na stotinama stranica, Otis Redding iste je osjećaje ponekad uspijevao prenijeti za svega tri minute.

I’ve Been Loving You Too Long.
Try a Little Tenderness.
These Arms of Mine.
Kasnije i (Sittin’ On) The Dock of the Bay.

Redding nije morao mnogo objašnjavati, jer je imao glas koji je radio najveći dio posla.

U njemu su istovremeno mogli stati snaga i ranjivost, želja i umor, ljubav i osjećaj da nešto možda već izmiče. Upravo je ta emotivna direktnost jedan od razloga zbog kojih se i danas smatra jednom od ključnih figura soula. Rock & Roll Hall of Fame ga opisuje kao izvođača čija je najveća posebnost bila upravo snaga emocije koju je unosio u izvedbu.

Jedan piše, drugi pjeva

Tolstoj i Otis Redding nisu imali istu publiku, niti su pripadali istom vremenu, jeziku, kontinentu ili umjetničkoj formi.

Ipak, obojica su se u svom radu stalno vraćala čovjeku u trenucima kada postaje najranjiviji i najteži sam sebi – kada voli pogrešnu osobu, kada ostaje predugo, kada odlazi prekasno, kada sumnja u vlastite odluke ili pokušava shvatiti šta ostaje nakon gubitka.

Tolstoj je takve unutrašnje lomove gradio polako, kroz likove, odnose i stotine stranica u kojima se posljedice jedne odluke šire kroz čitav život.
Otis Redding je sličnu vrstu čežnje, nesigurnosti ili umora znao prenijeti u nekoliko minuta, ponekad gotovo samo bojom glasa.

Upravo zato njihovo povezivanje nije stvar traženja sličnosti tamo gdje ih nema, nego podsjetnik da umjetnost, bez obzira na formu, često završava na istim pitanjima o ljubavi, gubitku, izborima i onome što čovjek nosi sa sobom kada ostane sam sa sobom.

Zašto neka djela ostanu

Kada govorimo o umjetnicima iz prošlosti, lako je upasti u jezik velikih riječi.

Klasik. Legenda. Genije. Ikona.

Sve su to oznake koje vremenom počnu zvučati gotovo automatski.

Možda je korisnije postaviti jednostavnije pitanje: da li nas njihova djela još uvijek mogu pogoditi tamo gdje živimo danas?

Kod Tolstoja odgovor često dođe kada u liku starom gotovo dva stoljeća prepoznamo vlastitu nesigurnost ili nečiju odluku koju smo i sami jednom pokušavali razumjeti.

Kod Reddinga možda dođe bez ikakvog objašnjenja, kada njegov glas uđe u pjesmu i prije nego što stignemo racionalno razmišljati o tekstu.

I to nekako postane jedna od najzanimljivijih osobina umjetnosti, jer ne traži uvijek da poznajemo sve okolnosti u kojima je nastala.

Dobra knjiga može nadživjeti društvo koje je opisivala, dobra pjesma može preći granice jezika, generacije i vremena. A u svemu je najbitnije samo da čovjek pronađe nešto svoje.

Pjesma koja je stigla poslije njega

Otis Redding poginuo je u avionskoj nesreći 10. decembra 1967. godine, sa samo 26 godina. Nekoliko dana ranije snimio je (Sittin’ On) The Dock of the Bay, pjesmu koja će biti objavljena posthumno i postati njegov najveći komercijalni uspjeh.

Postoji nešto gotovo filmsko u tome da pjesma o sjedenju, čekanju i posmatranju svijeta nastavi svoj put nakon čovjeka koji ju je snimio.

A nama upravo takve priče možda najbolje objašnjavaju zašto umjetnost traje. Jer autor može otići, ali njegovo djelo ostaje dostupno, otvoreno i spremno da ga neka nova generacija ponovo pronađe.

I svaki novi čitalac ili slušalac u njega unese nešto svoje.

9. septembar i dva načina da ostaneš

Tolstoj je iza sebe ostavio hiljade stranica. Otis Redding nekoliko godina muzike koja je nadživjela vrijeme u kojem je nastala.

Jedan je imao dug život i ogromno književno djelo. Drugi je imao karijeru koja je prekinuta gotovo na samom početku.

Ipak, više od pola stoljeća nakon Reddingove smrti i gotovo dva stoljeća nakon Tolstojevog rođenja, obojica su još uvijek prisutna. Ne samo u enciklopedijama i godišnjicama, nego onda kada neko prvi put otvori Anu Karenjinu i iznenadi se koliko mu njeni ljudi djeluju poznato.

Ili kada počne Try a Little Tenderness i shvati da emociji ponekad zaista nije potreban prevod.

Možda je upravo zato 9. septembar zanimljiv datum za ovu rubriku.

Podsjeća nas da umjetnost može izgledati potpuno različito, a ipak govoriti o istim stvarima koje nas prate bez obzira na vrijeme u kojem živimo.

Na Kamo Sutra zato se ne vraćamo prošlosti samo zbog datuma. Vraćamo joj se onda kada u njoj još uvijek možemo pronaći nešto što govori nama danas — knjigu, pjesmu, film, glas ili rečenicu koja je nastala davno, a još uvijek nije završila svoj put.