Ajla Šahić: Muzej treba biti mjesto kojem se dijete želi vratiti

Ajla Šahić je na samom početku postavila jednostavno pitanje.

Šta je prošlost?

Ruke su odmah otišle u zrak, a odgovori su stizali brzo.

„Kada su nekada davno nešto radili ljudi.“

A na pitanje šta je historija uslijedio je jedan sasvim konkretan odgovor, gotovo kao iz udžbenika:

„Historija je nešto što je zapisano, što se nekada prije dešavalo.“

Nekoliko minuta kasnije razgovaralo se o arheologiji, kamenom dobu, neolitu, pećinama i ljudima koji su prije nekoliko hiljada godina živjeli na prostoru današnjeg Sarajeva.

Niko nije podizao ruku zato što mora. Nije bilo ni školske table, ni klupa, ni osjećaja da slijedi provjera onoga što je upravo rečeno.

Bilo je samo nekoliko djevojčica, jedna arheologinja koja je sjedila gotovo u njihovoj ravni i Brusa bezistan kao prostor u kojem su tragovi svega o čemu govori već bili svuda oko njih.

Upravo tako počela je radionica „Neolitske bombice“, koju je Muzej Sarajeva organizovao povodom Međunarodnog dana arheologije.

A vrlo brzo postalo je jasno da cilj nije bio naučiti djecu nekoliko novih činjenica.

Cilj je bio zainteresovati ih dovoljno da požele pitati još.

Prvo razumjeti dijete, pa tek onda pričati o prošlosti

Ajla vrlo dobro zna da nekoliko hiljada godina za dijete može biti gotovo nezamisliva udaljenost.

Zato ne počinje datumima.

„Djeca u početku nastoje ono što im govorim smjestiti u kontekst koji razumiju, u skladu sa svojim uzrastom i prethodno stečenim znanjem“, objašnjava nam.

Umjesto da prošlost predstavi kao niz činjenica koje treba zapamtiti, pokušava je povezati s nečim što im je već poznato.

Kako su živjela djeca njihovih godina? Šta su jela? Čime su se bavila? Kako je izgledao njihov dan?

„Nastojim im približiti prošlost tako što povezujem njihovo današnje iskustvo sa životom njihovih vršnjaka u prošlosti. Obično ih iznenadi kada saznaju kako su djeca nekada živjela, šta su jela i čime su se bavila.“

Postaju ljudi koji su, baš kao i mi danas, imali svoje svakodnevne potrebe, navike, poslove, porodice i djecu.I upravo se tu počinje mijenjati odnos prema historiji.

„Smatram da se na taj način stvara svojevrsna emocionalna povezanost između nekadašnjih stanovnika ovog područja i današnjih generacija, pri čemu djeca razvijaju empatiju prema ljudima iz prošlosti.“

Dok govori, Ajla ne stoji iznad njih.

Sjedi.

Ta mala odluka možda djeluje nevažno, ali u prostoru se odmah osjeti razlika. Djeca ne gledaju nekoga ko im drži predavanje. Razgovaraju s nekim ko ih pita šta misle, sluša njihove odgovore i iz njih nastavlja priču.

Profesionalnost je tu, ali bez distance.

I vjerovatno je upravo to bio jedan od razloga zašto pitanja nisu prestajala. Kao ni želja za odgovorom, vidljiva u dva podignuta prsta koja su strpljivo čekala svoj red.

Od Butmira do meda i zobenog brašna

Priča se zatim seli prema Butmiru.

Djeca upoznaju jedno od najvažnijih arheoloških nalazišta na području Sarajeva i slušaju o ljudima koji su ovdje živjeli mnogo prije gradova kakve danas poznajemo.

A onda se historija na trenutak odvaja od muzejske vitrine.

I stiže na jedan sasvim običan stol u Brusa bezistanu, na kojem ih čekaju jednostavni sastojci: zobeno brašno, med, bademi i brusnice.

Sastojci od kojih će napraviti male slatke zalogaje inspirisane namirnicama koje su ljudima na ovom području mogle biti dostupne u neolitu.

I tu se energija potpuno mijenja.

Ruke ulaze u smjesu. Dodaje se još malo brašna. Nekome treba više meda. Jedna drugoj objašnjavaju šta bi trebalo popraviti, dijele sastojke i gledaju čija smjesa ima bolju teksturu. Vrlo brzo više nije ni važno čija je zdjela bila na početku.

I pritom nisu učile samo o prošlosti.

Učile su kako sarađivati, pomagati jedna drugoj i od pojedinačnog zadatka napraviti zajedničko iskustvo.

Muzej u kojem se ne mora samo gledati

Tokom radionice pridružila im se i direktorica Muzeja Sarajeva Indira Kučuk-Sorguč, pozdravila ih i pokazala koliko ovakav dolazak najmlađih znači jednoj muzejskoj ustanovi.

Jer možda je upravo to jedna od najvažnijih promjena koju danas možemo primijetiti u načinu na koji Muzej Sarajeva otvara svoje prostore publici.
^{*https://www.muzejsarajeva.ba/}

Muzej više ne mora biti mjesto u kojem se ulazi tiho, obilaze vitrine i izlazi s nekoliko pročitanih legendi.

Može biti mjesto u kojem se nešto pravi. U kojem se razgovara. U kojem dijete postavi pitanje na koje niko nije planirao odgovoriti tog dana.

I mjesto u kojem se historija ne predstavlja kao nešto završeno, nego kao priča kojoj se uvijek možemo vratiti iz nekog novog ugla. I kao odrasli. Jer mnogi od nas ovakva mjesta u djetinjstvu nisu imali priliku doživjeti na način na koji je to djeci danas omogućeno, kroz razgovor, iskustvo i aktivno učešće.

Ajla upravo tu vidi jedan od najvažnijih zadataka svog rada.

„Meni nikada nije cilj da dijete u muzeju nauči konkretne činjenice.“

Mnogo joj je važnije ono što ostane nakon radionice.

„Radije nastojim svoje radionice usmjeriti na razvijanje svijesti o prostoru u kojem se nalazi, njegovoj prošlosti i naslijeđu koje nas okružuje.“

Kao historičarki i arheologinji, kaže, važno joj je pokazati da discipline kojima se bavi nisu nešto što pripada samo udžbenicima.

„Historija i arheologija nisu suhoparne i dosadne discipline, već nauke koje nam pomažu da razumijemo svijet u kojem živimo.“

Možda upravo zato djeca tog dana nisu djelovala kao da su došla „učiti historiju“.

Došla su istraživati.

Brusa bezistan koji vrijedi obići dva puta

Nakon što su završile svoje bombice, priča se ponovo vratila prostoru oko njih.

Ajla smatra da upravo arheološki dio postavke često ne dobije onoliko pažnje koliko zaslužuje.

I sama priznaje da je tu pomalo subjektivna.

„Sam Brusa bezistan kao objekat ima orijentalni karakter, pa je prirodno da pažnju posjetilaca najviše privlače maketa stare čaršije, koja je centralni dio postavke, galerija i eksponati iz osmanskog perioda.“

Ali priča ovog prostora počinje mnogo ranije.

Stalna postavka prati razvoj sarajevskog područja od prahistorije do austrougarskog perioda, a Ajla bi svakome preporučila da se malo duže zadrži upravo na njenom uvodnom dijelu.

Kameno i metalno doba pričaju priču o izuzetno dugom kontinuitetu života na području Sarajeva, a važan dio te priče predstavljaju nalazi s Butmira.

„Riječ je o izuzetno dugom kontinuitetu života na ovom prostoru, koji svjedoči o bogatoj prošlosti Sarajeva.“

Zato ima i zanimljiv prijedlog za svakoga ko prvi put uđe u Brusa bezistan.

Obići ga dva puta.

Prvi put malo brže, samo da se posjetitelji upoznaju sa prostorom.

A onda se vratiti na početak.

„Voljela bih kada bi posjetitelji napravili dva obilaska. Prvi, nešto brži, kako bi stekli opći dojam o prostoru, a zatim i drugi, sporiji, kako bi imali priliku uživati u svakom njegovom dijelu.“

Jer iako, kako naša sagovornica Ajla kaže, Brusa bezistan nije ogroman, u relativno malom prostoru susreću se arheološka postavka, osmanski i austrougarski period, velika maketa sarajevske čaršije i Mala galerija s djelima sarajevskih umjetnika posvećenim gradu.

U tako malom prostoru krije se previše slojeva da bi ih se moglo uhvatiti jednim pogledom.

Ajla Šahić: Muzej nije mjesto u kojem samo učimo činjenice

A onda Ajla Brusa bezistan opisuje na način koji možda najbolje objašnjava zašto je upravo ovaj prostor toliko dobar za razgovor o prošlosti.

„Brusa bezistan je poput lijepe slike u kojoj se prepliću ne samo boje nego i različite tehnike, a koje zajedno čine jedinstvenu umjetničku cjelinu.“

Jer ovdje historija nije prisutna samo u predmetima.

Prisutan je i sam prostor u kojem ih gledamo.

„Zaista je pravo bogatstvo imati historijski objekat u kojem su smješteni još stariji eksponati.“

Nalazite se usred Baščaršije, nekoliko koraka od njenog svakodnevnog ritma, ljudi, trgovina i zvukova grada.

A ipak:

„Čim zakoračite u njega, imate osjećaj kao da ste ostavili sadašnjost iza sebe i zakoračili u neko drugo vrijeme.“

Tog subotnjeg jutra taj osjećaj bio je možda još izraženiji. S jedne strane predmeti stari stotinama i hiljadama godina.

S druge djeca koja pokušavaju shvatiti kako su njihovi vršnjaci nekada živjeli.

Između njih Ajla, koja tu udaljenost pokušava učiniti malo manjom.

Najbolji rezultat nije činjenica koju će zapamtiti

Pred kraj radionice bombice su bile gotove.

Pažljivo su ih pokupile i spremile.

Ali prije odlaska jedno pitanje ponavljalo se gotovo više puta od svih pitanja o neolitu, arheologiji i prošlosti zajedno:

Kada će ponovo biti nešto slično?

I na kraju, kada sve sumiramo, zapravo je to najbolji rezultat radionice.

Ne činjenica koju će sutra moći ponoviti. Nego njihova želja da se vrate.

Ajla upravo tako i mjeri uspjeh ovakvog susreta.

„Moj je cilj uspostaviti vezu između djeteta i nauke, pri čemu muzej, kao ustanova, i ja, kao edukator, predstavljamo sponu između njih.“

A kada se ta veza napravi, tek onda, kaže, dolaze sljedeći koraci.

„Kada se postave dobri temelji i kada nam se dijete ponovo vrati zato što to zaista želi, tek tada možemo napraviti naredne korake.“

Zato ovakve radionice možda nisu važne zato što će djeca nakon njih znati definisati neolit bolje nego prije dolaska.

Važne su zato što im pokazuju da muzej može biti njihov prostor.

Da historija može početi pitanjem, a da arheologija može završiti rukama prekrivenim medom i zobenim brašnom.

I da prošlost nije nešto što postoji samo iza stakla.

Može se istraživati, povezivati s vlastitim životom, preispitivati i ponovo otkrivati.

A ako nakon svega toga dijete izađe iz muzeja i pita kada može ponovo doći, možda je upravo tada napravljeno ono najvažnije.

Ne nova lekcija iz historije. Nego početak radoznalosti.

Hvala Ajli Šahić na izdvojenom vremenu, razgovoru i načinu na koji nam je približila Brusa bezistan, ali i pokazala koliko muzej može značiti kada djeci ostavi prostor da pitaju, istražuju i otkrivaju.

Sagovornica: Ajla Šahić, historičarka i arheologinja Muzeja Sarajeva
Tekst i fotografije: Maida K. za KamoSutra