Despića kuća: kuća u kojoj je Sarajevo gledalo svoje prve predstave

U nekim kućama pažnju vam ukrade musandra, raspored po orijentalnim obrascima ili komad namještaja kakav danas više gotovo i ne viđamo. Neke kuće zapravo i imaju upravo tu ulogu, da sačuvaju predmete i pokažu nam kako se nekada živjelo.

Ali najviše vrijede one koje uspiju sačuvati i porodične priče. One koje, zajedno s namještajem i zidovima, sačuvaju i dio karaktera cijelog grada.

Despića kuća u centru Sarajeva, uprkos godinama, promjenama vlasti, načina života i generacijama koje su kroz nju prolazile, uspjela je upravo u tome.

Ušli smo očekujući priču o jednoj imućnoj trgovačkoj porodici, načinu stanovanja i predmetima koji su ostali iza nje. Ali već nakon nekoliko minuta, uz priču gospođe Velene koja nas je dočekala i približila nam historiju prostora, postalo je jasno da ova kuća govori o mnogo više od toga.

Govori o trgovini, diplomatiji, putovanjima, promjenama načina života, prvim pozorišnim predstavama i jednoj porodici koja je ostavila dubok trag u Sarajevu.

Despića kuća nas je tako još jednom podsjetila koliko drugačije upoznajemo grad kada u njega ne gledamo samo kroz ulice i fasade, nego kroz mjesta u kojima se stvarno živjelo, stvaralo i ostavljalo nešto iza sebe.

Makso Despić bio je mnogo više od bogatog trgovca

Porodica Despić pripadala je imućnoj srpskoj pravoslavnoj trgovačkoj zajednici u Sarajevu, a sama kuća građena je u više faza i kroz različite periode. Danas je jedan od depandansa Muzeja Sarajeva i prikazuje kulturu stanovanja bogate gradske porodice.

Ali priča o Despićima teško se može odvojiti od Makse Despića.

^{Makso Despić, 1911. Foto: KamoSutra.}

Kasnije je, tokom austrougarskog perioda, bio i gradski vijećnik, a u svojstvu člana delegacije građana Bosne i Hercegovine boravio je i u Beču na poziv cara Franje Josipa. Muzejski izvori ga navode kao najistaknutijeg člana porodice, čovjeka poznatog po ugledu, poslovnom uspjehu i utjecaju na kulturni život Sarajeva.

Njegova materijalna ostavština također dosta govori o položaju porodice.

Prema priči koju smo čuli u kući, Despići su posjedovali više kuća, ljetnikovac, dućane na Baščaršiji i vrijedan namještaj. Ali mnogo zanimljivije od toga šta su imali jeste šta su sa svojim položajem, utjecajem i mogućnostima uradili.

Upravo tu priča o Despićima počinje izlaziti iz okvira bogate trgovačke porodice i podsjećati nas na nešto mnogo jednostavnije — da ono što ostane iza čovjeka na kraju rijetko ima veze samo s onim što je posjedovao.

Tu počinje dio priče zbog kojeg Despića kuća postaje mnogo više od lijepo sačuvanog enterijera.
^{*Despica-kuca}

Kuća u kojoj su se igrale prve pozorišne predstave

^{Kamerno pozorište u kući braće Despića. Foto: KamoSutra}

Prema muzejskoj postavci, upravo su se u ovoj kući održavale prve pozorišne predstave u Sarajevu, zbog čega se Despića kuća smatra pretečom savremenog pozorišnog života grada. Makso i Mićo Despić bili su među pokretačima amaterskog pozorišta, a predstave su se igrale za porodicu, prijatelje i goste.

Publika tada nije sjedila u redovima kakve danas očekujemo u teatru.

Stariji su sjedili na sećijama, mlađi na jastucima na podu, a glumci su bili članovi porodice i njihovi poznanici.

To možda najljepše pokazuje kako kulturni život jednog grada često počinje mnogo prije nego što dobije instituciju, zgradu ili profesionalnu scenu.

Prvo postoji neko ko prepozna da zajednici treba još nešto. Još jedan razlog da se ljudi okupe, sjednu zajedno i na trenutak prepuste priči koju pred njima stvaraju drugi.

Neko ko poželi odigrati predstavu. Neko ko želi okupiti ljude.

I prostor koji je spreman postati nešto više od obične sobe.

Kuća koja u sebi nosi dva različita načina života

Despića kuća zanimljiva je i zato što ne pripada samo jednom vremenu.

Najstariji dijelovi kuće uređeni su po orijentalnom obrascu, dok se na gornjem spratu osjeti snažniji srednjoevropski utjecaj. Muzejski izvori upravo ovu kuću izdvajaju kao primjer prelaza između različitih kultura stanovanja u Sarajevu.

Jedan od najupečatljivijih prostora je Mamina soba, jedini sačuvani dio kuće iz 1780. godine.

U njoj su sećije, musandra, sehara, zidni dolaf i peć sa lončićima, odnosno elementima koji pokazuju kako je izgledao svakodnevni život bogatije sarajevske porodice tog vremena.

Gornji sprat, koji pripada kasnijem periodu, već govori drugačijim jezikom.

Porodična priča koju smo čuli tokom posjete vodi i prema Beču, odakle je u porodicu došla jedna od snaha.

^{Spavaća soba, gornji sprat Despića kuće. Foto: KamoSutra}

I baš na tom mjestu i na taj način Despića kuća postaje odlična slika Sarajeva.

Ne grada jedne kulture i jednog utjecaja, nego mjesta u kojem se različiti stilovi života mogu susresti pod istim krovom.

Testament koji otkriva više od biografije

Ako prostor govori o načinu života porodice, onda testament Makse Despića govori o njemu samom.

^{Testament Hadži-Makse Despića. Foto: KamoSutra}

Napisan je u Sarajevu 29. marta 1921. godine, a danas je izložen u kući.

Makso je u njemu vrlo precizno naveo kako želi da izgleda njegova sahrana, šta treba biti pripremljeno, šta ne želi i na koji način porodica i prijatelji trebaju postupiti.

Nema mnogo ceremonijalnosti. Nema želje za velikom pompom.

Traži da se ne nose crnine, da se ne prave posmrtnice, da nema cvijeća i vijenaca i da se kod kuće ne pravi veliko okupljanje.

Ali najzanimljiviji dio dolazi pred kraj.

Dio imovine ostavlja sirotinji različitih vjera, srpskoj, rimokatoličkoj, muslimanskoj i jevrejskoj, i time možda jasnije nego bilo koji biografski podatak pokazuje odnos koji je imao prema gradu u kojem je živio.

Na kraju ostavlja i kratku poruku o prolaznosti čovjeka.

I tu jedan običan testament prestaje biti samo dokument jednog vremena.

Decenijama kasnije, Makso Despić i dalje može poslužiti kao vrlo jednostavan primjer šta znači ostati čovjek bez obzira na položaj, bogatstvo ili utjecaj koji ste stekli tokom života.

Imao je kuće, dućane, ljetnikovac, vrijedan namještaj i mjesto među najuglednijim ljudima tadašnjeg Sarajeva. Ali kada je došlo vrijeme da napiše šta želi ostaviti iza sebe, najveću težinu nisu dobile stvari koje je posjedovao, nego način na koji je želio da budu podijeljene i ljudi kojima je želio pomoći.

Njegova posljednja poruka o prolaznosti zato danas zvuči gotovo kao mala lekcija ostavljena svima koji je pročitaju.

Ni položaj, ni imovina, ni sve ono što tokom života skupljamo nisu vječni.

Ono što ostaje mnogo duže jeste način na koji smo živjeli među drugim ljudima i ono što smo im ostavili iza sebe.

Zbog toga testament Makse Despića ne djeluje kao hladan historijski dokument, već kao posljednji razgovor čovjeka koji je, čini se, vrlo dobro razumio šta na kraju zaista ima vrijednost.

Porodica koja je kuću na kraju ostavila gradu

Priča porodice Despić nije završila smrću Makse Despića.

Prema podacima koje smo dobili tokom posjete, posljednje članice porodice koje su živjele u kući ostale su tu do 1967. godine, nakon čega su odselile u Belgiju.

Kuća je potom ostavljena gradu, zajedno s još jednim objektom porodice Despić u kojem se danas nalazi Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine. Muzej Sarajeva potvrđuje da je porodica oba objekta poklonila Gradu.

Tako je privatni porodični prostor postao mjesto otvoreno svima.

^{Makso Despić sa suprugom i kćerkom Darinkom. Foto: KamoSutra}

Sarajevo se ne upoznaje samo na ulici

Kada nekome pokazujemo Sarajevo, obično prvo pomislimo na njegove najpoznatije tačke.

Baščaršiju.

Sebilj.

Latinsku ćupriju.

Vijećnicu.

I naravno da ih treba vidjeti.

Ali grad se ne upoznaje samo kroz njegove trgove, fasade i velike historijske događaje.

Ponekad ga najbolje razumijemo tek kada uđemo u prostor u kojem je neko stvarno živio i upoznamo se sa njegovom historijom.

Kada vidimo gdje se sjedilo. Kako se primala posjeta. Kako je izgledao porodični salon. Gdje se spavalo. I gdje je, sasvim neočekivano, nastajalo pozorište.

Zato Despića kuća ima smisla i za turiste koji Sarajevo prvi put upoznaju, ali možda još više za nas koji kroz grad prolazimo svakodnevno i često mislimo da ga već dovoljno dobro poznajemo.

Visit Sarajevo je uvrštava među kulturno-historijske atrakcije grada, ali prava vrijednost posjete počinje tek kada kroz njena vrata uđemo spremni da upoznamo sve priče koje stoje iza predmeta.

Despića kuća nije velika.

Ne treba vam cijeli dan da je obiđete.

Ali iz nje možete izaći sa mnogo većom slikom Sarajeva nego što ste imali kada ste ušli.

Despića kuća ostaje dokaz da se historija Sarajeva ne nalazi samo u velikim događajima, nego i u ljudima čije su ideje, odluke i navike oblikovale svakodnevni život grada.

Zahvaljujemo gospođi Veleni na razgovoru i dodatnim informacijama koje su nam tokom posjete približile priču porodice Despić i same kuće.

Tekst i fotografije: Maida K. za Kamo Sutra