„Ko je lud?“: Smijali smo se do suza stvarnosti koju odlično poznajemo

Smijati se vlastitoj svakodnevici ponekad je najlakši način da je podnesemo. Pogotovo onda kada nam se učini da je ono što živimo toliko apsurdno da bi teško moglo biti izmišljeno.

Upravo na toj granici između komedije i stvarnosti odvija se predstava „Ko je lud?“. I dok se sala smije gotovo bez prestanka, teško je ne zapitati se koliko smo puta i sami bili u situaciji u kojoj nam je smijeh bio jedini preostali odgovor.

Sinoć smo u prepunoj sali Pozorišta mladih Sarajevo gledali upravo takvu predstavu.

Dva glumca. Nešto više od sat vremena. Jedna ordinacija. Jedan pacijent. Jedan doktor. I jedan papir.

Naizgled, ne treba mnogo da bi nastala dobra komedija.

Ali kada se iza tog jednog papira otvori čitav svijet besmislenih procedura, čekanja, pečata, potpisa i pitanja na koja niko nema razuman odgovor, postane jasno da „Ko je lud?“ nije samo komedija. To je prilično precizan portret stvarnosti u kojoj živimo.

I to je jedan od ključnih razloga da je publika toliko dobro reagovala.

Sve počinje jednim cvijetom

Predstava ne počinje pacijentom, niti birokratijom.

Počinje cvijetom.

Psiholog ulazi u ordinaciju noseći mali cvijet i započinje priču o gradu koji je nekada bio ispunjen cvijećem i leptirima.

Bio je to grad u kojem je ljepota postojala gotovo sama od sebe. Sve dok se nisu pojavili oni kojima je upravo ta ljepota počela smetati.

Cvijeće i leptiri bivaju zatvoreni, a grad se pretvara u ono što psiholog naziva „grobljem snova“.

Ipak, u toj priči postoji i druga strana. Ona ljepša i iskrenija. Djeca. Ona koja razbijaju stakla, oslobađaju leptire i otvaraju prostor da cvijeće ponovo raste.

U tom trenutku možda još ne znamo zašto slušamo ovu priču. Ali kako predstava odmiče, cvijet koji psiholog pažljivo odlaže na sto postaje mnogo više od scenskog detalja.

Gotovo da dobija vlastitu ulogu.

Dok pacijent pokušava dobiti ono zbog čega je došao, doktorov cvijet ostaje tu, kao podsjetnik na nešto krhko, lijepo i važno. Nešto što se mora sačuvati.

^{Scenografija predstave „Ko je lud?“ u Pozorištu mladih Sarajevo. Foto: KamoSutra.}

Murat Šeta samo želi jedan papir. I otići svojoj Ani.

Murat Šeta, iz Šetića kod Sapne, dolazi psihologu s prilično jednostavnim zahtjevom.

Treba mu potvrda da je normalan. Nešto što bi, barem naizgled, trebalo biti jednostavno dobiti ako vodite sasvim običan život i živite u društvu u kojem stvari funkcionišu onako kako bi trebale.

A Murat tu potvrdu traži samo zato što se želi oženiti svojom Anom i otići s njom u Njemačku, gdje ih čeka mogućnost drugačijeg života i posla.

Ništa naročito neobično.

Osim što se nalazi u sistemu u kojem ni najobičniji zahtjev ne mora imati jednostavno rješenje.

I tako počinje dobro poznata procedura. Jedan potpis. Drugi potpis. Jedan pečat. Drugi pečat. Nedostaje još nešto. Treba se vratiti. Otići negdje drugo. Ponovo doći.

A sve to bez jasnog objašnjenja šta je zapravo potrebno da bi se posao završio.

Dok Murat čeka, doktor ima i drugih obaveza.

Pauza. Telefonski razgovor s kolegicom. Razgovor s majkom. Sitnice koje se, izgleda, sasvim prirodno uklapaju u radni dan. I koje nam, priznajmo, nisu naročito strane ni izvan pozorišta. Jer koliko smo puta i sami čekali pred nekim šalterom ili kancelarijom, dok je s druge strane neko završavao sve osim onoga zbog čega smo došli?

S druge strane stola sjedi čovjek kojem taj jedan papir određuje mnogo više od administrativnog statusa.

Određuje kada će se oženiti. Kada će otići. Kada će početi raditi. Kada će, napokon, nastaviti sa svojim životom.

I tu predstava pogađa nešto što je gotovo svima nama poznato: trenutak kada tuđe vrijeme vrijedi više od našeg, a mi nemamo drugog izbora nego čekati.

Test normalnosti u kojem je najteže ostati normalan

Ako je početak predstave prepoznatljiv, ono što slijedi pretvara tu prepoznatljivost u gotovo neprekidan smijeh.

Doktor započinje testiranje.

Pitanja se nižu jedno za drugim. Od zagonetki i ličnih podataka do nabrajanja azbuke i abecede, pa sve do neobičnih vježbi uz muziku.

Murat pokušava odgovoriti.

^{Adem Smailhodžić i Zlatan Školjić u predstavi „Ko je lud?“. Foto: KamoSutra.}

I teško je ne nasmijati se.

Ali još je teže ne primijetiti koliko su neka od pitanja besmislena u odnosu na razlog njegovog dolaska.

Upravo u tome leži jedan od najuspješnijih dijelova predstave.

Doktor sve ozbiljnije provodi test, a Murat sve upornije pokušava dokazati svoju normalnost, granica između onoga ko ispituje i onoga ko bi trebao biti ispitan postaje sve nejasnija.

Publika se smije gotovo bez prestanka.

Ne samo zbog duhovitih replika nego i zbog ritma, glumačke energije, pauza, pogleda i načina na koji se dvije potpuno različite ličnosti sudaraju u istoj prostoriji.

Dva glumca uspijevaju održati pažnju pune sale bez velikih scenskih promjena i bez potrebe da humor neprestano traže izvan same situacije.

A situacija je, zapravo, dovoljno apsurdna sama po sebi.

Ko na kraju zaista gubi razum?

Kako testiranje odmiče, Murat postaje sve umorniji, a njegovo strpljenje sve tanje. Čovjek koji je u ordinaciju ušao s jednostavnim zahtjevom, nakon niza besmislenih pitanja i procedura dolazi do trenutka u kojem više ni sam ne zna kako da se izbori s onim što mu se događa.

I upravo tada, umjesto potvrde po koju je došao, dobija papir na kojem piše da je LUD.

Apsurd je potpun. Sistem koji bi trebao procijeniti njegovo psihičko stanje svojim postupcima gotovo ga je doveo do gubitka razuma.

Ali Murat ne pristaje da tu njegova priča završi.

U trenutku kada preuzima doktorov dragocjeni cvijet i počinje njemu postavljati pitanja, mijenja se čitav odnos moći. Onaj koji je do tada odlučivao o tuđoj normalnosti odjednom se nalazi u poziciji da i sam mora odgovarati.

I cvijet s početka predstave ponovo dobija na značaju. Ono što je doktor tako pažljivo čuvao postaje sredstvo kojim Murat pokušava vratiti barem dio kontrole nad situacijom u kojoj je odavno izgubio i vrijeme i strpljenje.

Njegova konačna odluka da do svoje Ane u Njemačku stigne preko brda, bez pasoša i potrebnih papira, u sali izaziva smijeh. Ali iza te naizgled komične odlučnosti krije se mnogo ozbiljnija poruka.

Šta se događa kada čovjek iscrpi sve razumne mogućnosti, a sistem mu i dalje ne dopušta da nastavi sa životom?

Murat ne želi ništa naročito. Želi raditi, oženiti se i otići tamo gdje vidi svoju budućnost. Ali ono što bi trebalo biti jednostavno pretvara se u prepreku toliko besmislenu da ga na kraju tjera da razmišlja o postupcima koje vjerovatno nikada ranije ne bi ni razmatrao.

I zato pitanje iz naslova predstave, nakon svega što smo gledali, više ne zvuči samo kao duhovita dosjetka.

Jer možda najveći apsurd nije u tome što je Murat na kraju proglašen ludim, nego u tome što se sve što ga je do te tačke dovelo u našoj svakodnevici često smatra sasvim normalnim.

Smijali smo se, možda i zato što smo se prepoznali

Postoji nešto posebno u trenutku kada se cijela pozorišna sala smije istovremeno.

Ne nekoliko ljudi u različitim redovima, nego svi.

Upravo takva atmosfera pratila je sinoćnju izvedbu predstave „Ko je lud?“.

Teško je prisjetiti se kada smo posljednji put prisustvovali predstavi u kojoj je smijeh bio toliko neprekidan, spontan i zajednički.

A još je zanimljivije što je veliki dio tog smijeha dolazio iz situacija koje, izvan pozorišta, uopće nisu smiješne.

Koliko smo puta čekali dokument koji je trebao biti gotov za nekoliko minuta?

Koliko puta nas je neko poslao na drugi šalter, u drugu kancelariju, po još jedan potpis?

Koliko puta smo se našli u situaciji u kojoj je bilo jednostavnije nasmijati se nego pokušavati objasniti koliko je sve besmisleno?

Humor je ovdje mnogo više od zabave. On postaje način da se progovori o frustraciji, nemoći i nepravdi, a da publika pritom ne osjeti svu težinu problema o kojima predstava govori.

I upravo u tome leži snaga ovakvog pozorišta. Ne traži od nas da se sa stvarnošću suočimo kroz ozbiljnost, već nam dopušta da joj se najprije dobro nasmijemo. Da u tuđim apsurdnim situacijama prepoznamo vlastite i da se, barem na trenutak, oslobodimo frustracija koje one nose.

A onda, kada se svjetla upale i izađemo iz pozorišta, shvatimo da smo se smijali mnogo čemu što nas u svakodnevnom životu zapravo nimalo ne zabavlja.

Festival koji je već prve dvije večeri opravdao svoje ime

Predstava „Ko je lud?“ izvedena je u okviru 29. Festivala komedije „Smijeh je lijek“, koji organizuje JU Centar kulture i mladih Općine Centar Sarajevo.

Festival je svečano otvoren 26. oktobra u Pozorištu mladih Sarajevo, predstavom „Ćiro“, u kojoj je nastupio Tarik Filipović.

Prema informacijama organizatora, već prve večeri sala je bila ispunjena do posljednjeg mjesta, a predstava je dočekana uz mnogo smijeha i odličnu atmosferu.

Dan kasnije, „Ko je lud?“ nastavio je u istom ritmu.

^{Publika u Pozorištu mladih Sarajevo uoči izvedbe predstave „Ko je lud?“. Foto: KamoSutra.}

I nakon ove dvije večeri teško je pronaći bolju potvrdu da festival s ovakvim nazivom zaista ima svoje mjesto u kulturnom životu Sarajeva.

Do završetka festivala, 30. oktobra, publiku očekuju još tri predstave: „Luda kuća“, „Art“ i „Bajka o pozorištu“.

Svaka od njih na drugačiji način pristupa humoru, društvenim odnosima i apsurdima svakodnevice.

Kompletan program predstavili smo i u našoj ranijoj najavi:
^{*29. Festival komedije „Smijeh je lijek“ – program i najava na Kamo Sutra}

Ulaznice po cijeni od 20 KM dostupne su na biletarnici Centra kulture i mladih, Jelića 1, radnim danima od 12 do 17 sati, kao i na blagajni Pozorišta mladih Sarajevo dva sata prije početka predstave, ukoliko nisu rasprodate.

Generalni pokrovitelj festivala je Općina Centar Sarajevo.
^{*Festival-komedije-smijeh-je-lijek}

Da nam je ovakvog smijeha malo češće

Nakon predstave „Ko je lud?“ ostaje neobičan osjećaj.

S jedne strane, više od sat vremena iskrenog smijeha i glumačke igre koja uspijeva potpuno zaokupiti publiku.

S druge, priča o čovjeku koji je samo želio jedan papir, a usput gotovo izgubio sve ono zbog čega mu je taj papir bio potreban.

Ovakvo pozorište ne mora nam ponuditi rješenja za probleme o kojima govori. Njegova snaga je i u tome što nam omogućava da ih pogledamo iz drugačije perspektive, da se nasmijemo onome što nas inače frustrira i prepoznamo koliko su neke situacije koje svakodnevno prihvatamo kao normalne zapravo potpuno apsurdne.

Zato je važno što Centar kulture i mladih već 29. put stvara prostor za ovakve susrete publike i pozorišta.

Prostor u kojem humor nije samo predah od svakodnevice nego i način da je bolje razumijemo.

I nakon sinoćnje predstave teško je ne poželjeti da se ovakav festival održava i češće.

^{Adem Smailhodžić i Zlatan Školjić nakon izvedbe predstave „Ko je lud?“ u Pozorištu mladih Sarajevo. Foto: KamoSutra.}

Jer u stvarnosti u kojoj svakodnevno pronalazimo nove razloge za nervozu, frustraciju i umor, posebno vrijede večeri u kojima cijela sala, makar na sat vremena, diše i smije se zajedno.

A možda nam je baš zato potreban smijeh.

Ne zato što će riješiti sve naše probleme. Znamo da tu moć nema. Ali ima onu koja nam ponekad pomogne da ih izdržimo, a da pritom ne postanemo poput Murata.

Tekst i fotografije: Maida K. za Kamo Sutra.