Neke knjižare posjetite. Nekima se poželite vratiti.
Nova knjižara Pismo, otvorena na adresi Valtera Perića 11 u Sarajevu, jedna je od onih u kojima vrlo brzo zaboravite da ste došli samo po knjigu. Ono što vas zadrži nije samo pažljivo odabran fond, već osjećaj da ste u prostoru koji je stvoren za čitanje, razgovor i mir. Sa drugima. Sa sobom.
Prvi utisak teško je svesti na samo jednu riječ. Jer Pismo je mnogo više od naziva knjižare.
Ambijent je elegantan, promišljeno dizajniran i ugodan, ali ono što Pismo čini posebnim ne nalazi se samo u njegovom enterijeru, policama ili izboru naslova. Posebnost se krije u atmosferi koju prostor stvara i zbog koje već pri prvom ulasku imate osjećaj da ovdje nije važno koliko ćete se zadržati.
Jer neke knjižare služe da pronađete knjigu. Druge vas podsjete zašto ste je uopće zavoljeli.
Prostor koji budi osjećaj pripadanja i slobode
Ponekad nije potrebno mnogo da bismo se na nekom mjestu osjećali kao da mu pripadamo.
Dovoljno je da nas prostor ne požuruje. Da nam dozvoli da zastanemo, uzmemo knjigu u ruke i bez žurbe joj posvetimo pažnju – jedino što knjiga oduvijek od nas i traži.
I to je upravo onaj osjećaj koji u vama budi, ali i ostavlja Pismo.
Ne zato što pokušava biti drugačije od drugih knjižara, već zato što vam dopušta da budete svoji. Da zastanete. Da promislite. Da bez žurbe pronađete priču koja vam je u tom trenutku najbliža. Kao da, barem na trenutak, svijet izvan zidova Pisma prestane postojati. Ostajete samo vi, knjige i mir koji se danas sve rjeđe pronalazi.
Upravo je takav osjećaj, prema riječima Benjamina, bio i jedna od glavnih ideja prilikom osmišljavanja projekta Pismo. Stvoriti prostor u kojem ljudi neće dolaziti samo po knjigu, već i po iskustvo, razgovor i vrijeme koje će rado posvetiti sebi i književnosti.
Tako da budite sigurni da se u Pismo nećete vraćati samo zbog novih naslova. Vraćat ćete mu se zbog osjećaja koji u vama ostaje. I zbog ljudi koji ga, iz dana u dan, zajedno ispisuju.
Knjižara u kojoj su glavni junaci upravo knjige
Danas smo navikli da knjižare nude mnogo više od knjiga.
Suvenire. Dekoracije. Šolje. Sveske. Hemijske olovke. Različite sitnice koje često preuzmu pažnju prije nego što pogled zastane na policama.
Pismo piše drugačiju priču.
Ovdje su glavni junaci upravo knjige. Njih oko dvije hiljade. Iz kataloga dvadeset devet izdavača. Hiljade priča, hiljade zapleta i nebrojeno podvučenih rečenica koje čekaju da pronađu svoje čitaoce.
Iza tog izbora ne krije se slučajnost. Već raznovrsnost. Kako nam je ispričao Benjamin, želja je od početka bila da Pismo bude knjižara u kojoj će svako pronaći dio sebe. Bilo da dolazi po roman koji će ga držati budnim do kasno u noć, zbirku poezije ili prvu slikovnicu za najmlađe čitaoce.
Nema nepotrebnih distrakcija. Nema osjećaja da ste u prodavnici poklona. Sve je podređeno onome zbog čega knjižare i postoje – susretu čovjeka sa knjigom.
Možda upravo zato prostor djeluje smirenije. Toplije. I, ono najvažnije od svega, iskrenije.
Ljudi koji preporučuju knjige jer ih zaista žive
Posebno iznenađenje ne krije se samo na policama.
Krije se iza pulta.
Benjamin, koji nas je dočekao, nije nam ponudio samo uslugu kupovine. Ponudio nam je razgovor. I dio puta kojim je Pismo stiglo do svog današnjeg odredišta – Valtera Perića 11, a sigurni smo, uskoro i do srca brojnih čitalaca.
Ispričao nam je dio priče o nastanku knjižare, podijelio detalje koje posjetioci možda na prvi pogled neće primijetiti i pokazao ono što je vjerovatno njena najveća vrijednost – ljude.
Nije slučajno što tim Pisma čine upravo studenti književnosti. Prema riječima Benjamina, vlasniku je od samog početka bilo važno da iza preporuka stoje ljudi kojima književnost nije samo posao, već i područje koje svakodnevno proučavaju, analiziraju i žive.
To znači da preporuka knjige ovdje neće biti samo odgovor na pitanje šta je trenutno najčitanije ili najprodavanije. Bit će razgovor sa ljudima koji književnost svakodnevno proučavaju, čitaju i žive. Sa ljudima koji će, uz preporuku, podijeliti i poneko vlastito čitateljsko iskustvo, objasniti književni pravac, autora ili vrijeme u kojem je određeno djelo nastalo, te ponuditi naslov koji možda sami nikada ne bismo uzeli u ruke, ali i poneku zanimljivost koju nećemo pronaći na koricama knjige.
Benjamin nam je, kroz osmijeh, rekao da je u svega nekoliko dana rada ostvario veliki broj lijepih razgovora s posjetiocima. A nama, nije bilo teško povjerovati u to. Jer i sami smo dobili ono što nismo očekivali da će nas dočekati. Razgovor.
Možda je upravo to ono što je Pismo prepoznalo kao najvažniji dio svake dobre knjižare. Jer knjige jesu razlog zbog kojeg ulazimo. Ali razgovori su često razlog zbog kojeg poželimo ponovo otvoriti ista vrata.
Prostor koji poziva da sjednete i ostanete
Jedan od detalja koji posebno privlači pažnju jeste kutak pored velikih prozora.
Naizgled jednostavan. A zapravo veoma važan.
To nije mjesto na kojem ćete samo sačekati prijatelja.
To je mjesto na kojem možete uzeti nekoliko knjiga u ruke, pažljivo pročitati njihove prve stranice, uporediti ih i bez ikakve žurbe dopustiti da jedna od njih pronađe upravo vas. Ili nekoga kome želite pokloniti priču. Jer knjige imaju rijetku moć da spajaju ljude i onda kada nisu u istom prostoru – kroz rečenice koje će jednoga dana zajedno pamtiti.
Pismo ne odaje utisak da ste došli nešto kupiti. Imate osjećaj da ste došli provesti vrijeme. Da sjednete, listate, razmišljate i bez ikakvog pritiska pronađete knjigu koja vam je u tom trenutku najbliža.
Možda upravo zato nijedan detalj u prostoru ne djeluje slučajno. Benjamin nam je ispričao da je cjelokupan ambijent nastajao iz prvih skica vlasnika knjižare, koji je svoju ideju, potez po potez olovkom, polako pretvarao u prostor kakav danas dočekuje posjetioce. Svaka polica, svaki kutak i svaki pogled prema knjigama dio su vizije koja nije nastala preko noći, već iz želje da se stvori mjesto u kojem će se ljudi osjećati dobrodošlo i poželjeti ostati.
Možda baš u ovom kutku, pored velikog prozora. Uz knjigu u rukama i dovoljno vremena da joj se posvetimo onako kako ona to zaslužuje.
Koliko često danas sebi dozvoljavamo luksuz da odluku donesemo polako?
Pismo možda nema odgovor na sva pitanja. Ali na ovo ima.
Mjesto na kojem i djeca uče voljeti knjige
Posebnu pažnju privlači i dječiji kutak.
Pažljivo osmišljen prostor prilagođen najmlađim čitaocima, sa izborom knjiga koje djeci omogućavaju prve susrete sa svijetom književnosti.
Tu nije riječ samo o policama prilagođenim njihovoj visini. Riječ je o pozivu da sjednu.
Da listaju. Da maštaju. Da upoznaju svoje prve književne junake.
U vremenu u kojem djeca najveći dio slobodnog vremena provode uz ekrane, ovakav prostor djeluje gotovo kao mali podsjetnik da mašta i dalje najbolje raste između korica knjige.
Možda će upravo ovdje jednog dana nastajati radionice, čitateljski susreti ili prve ljubavi prema književnosti. Ne zato što je to dio nekog plana koji smo čuli, već zato što je to bio naš prvi osjećaj čim smo zakoračili u prostor. Ponekad mjesta sama pokažu čemu su namijenjena, i prije nego što ih ljudi počnu ispunjavati svojim pričama. A, kako kaže naš domaćin, sigurno je da će Pismo biti otvoreno za svaku lijepu ideju i priču.
Naziv koji će tek ispisati svoje značenje
Naziv Pismo nije slučajan.
Ali možda bi bilo pogrešno pokušati ga odmah objasniti.
Prvobitna želja bila je da vrata knjižare budu otvorena još u aprilu. Ipak, odlučili su sačekati. Jer baš kao i dobra knjiga, ni Pismo nije željelo započeti svoje prvo poglavlje prije nego što bude spremno. Da prostor bude upravo onakav kakvim je zamišljen i da na police stignu naslovi koje je tim od početka želio ponuditi svojim čitaocima.
Dio simbolike tog naziva upoznali smo i sami. Ali čini nam se da bi bilo nepravedno otkriti je prije nego što je Pismo samo počne ispisivati. Jer neka mjesta svoje pravo značenje ne dobiju onog dana kada otvore vrata, već onog trenutka kada ih ljudi ispune svojim pričama.
A, ako je suditi prema prvim utiscima, Pismo neće graditi svoj identitet velikim reklamama ni oglasnim kampanjama.
Gradit će ga ljudi koji će se vraćati.
Razgovori koji će nastajati između polica.
Knjige koje će pronaći nove vlasnike. I osjećaj zbog kojeg ćete, izlazeći iz knjižare, već razmišljati kada ćete ponovo doći.
Sarajevo je dobilo mnogo više od nove knjižare
Na kraju smo iz Pisma izašli bez pune kese.
Ali sa mnogo više utisaka nego što smo očekivali.
Sa osjećajem da smo pronašli mjesto koje Sarajevu nije nedostajalo samo zbog novih naslova, nego zbog svega onoga što knjige mogu pokrenuti.
Pripadnost.
Mir.
Vrijeme.
Razgovor.
U vremenu u kojem gotovo sve od nas traži da budemo brži, Pismo nas podsjeća da postoje prostori u kojima je sasvim u redu zastati.
Možda upravo zato ovo nije priča samo o novoj knjižari.
Možda je Sarajevo dobilo novu knjižaru. Ali mnogo je važnije što je dobilo još jedno mjesto na kojem će ljudi dolaziti zbog knjiga, a vraćati se zbog osjećaja koji je u njima ostao.
I mjesto za koje iskreno želimo da traje.
Priča o Pismu, međutim, ne završava na policama. Tim okupljen oko knjižare već razvija i vlastiti YouTube kanal i podcast, kroz koje će knjige nastaviti živjeti i izvan prostora u Valtera Perića 11. Za sada je objavljen prvi razgovor, a čini se da su najzanimljivije priče tek pred njima.
Dok čekamo njihova naredna poglavlja, vrijedi zapratiti Instagram – Pismo i nastaviti pratiti njihove priče. A mi vas, kao i uvijek, pozivamo da ostanete dio Kamo Sutra priča kroz koje zajedno istražujemo svijet kulture.
