Na današnji dan: Zaim Imamović, Rade Drainac i Senad Bašić – tri umjetnička glasa jednog datuma

26. august u kulturnom kalendaru donosi zanimljiv susret različitih vremena i umjetničkih izraza. Na ovaj dan rođeni su Zaim Imamović, jedan od velikih interpretatora sevdalinke, Rade Drainac, pjesnik i predstavnik srpske književne avangarde, te Senad Bašić, jedan od prepoznatljivih bosanskohercegovačkih glumaca.

Tri umjetnika, tri generacije i tri različita načina da se govori o svijetu – pjesmom, stihom i glumom.

Njihove biografije nemaju mnogo toga zajedničkog. Zaim Imamović svoj je umjetnički put gradio kroz sevdalinku i radio, Drainac kroz poeziju, novinarstvo i boemski život, dok je Senad Bašić svoj izraz pronašao na pozorišnoj sceni, filmu i televiziji.

Ali upravo takvi susreti čine kulturu zanimljivom.

Jer kultura rijetko nastaje u jednoj umjetničkoj disciplini ili jednom vremenu. Ona se gradi sloj po sloj, glasovima ljudi koji dolaze poslije drugih, preuzimaju nešto od vremena u kojem žive i ostavljaju nešto budućim generacijama.

A 26. august povezuje upravo takve glasove.

Zaim Imamović – glas koji je sevdalinku približio generacijama

Zaim Imamović rođen je 26. augusta 1920. godine u Mrkonjić Gradu. Već u najranijem djetinjstvu njegov život počinje vezivati nekoliko gradova: porodica se ubrzo nakon njegovog rođenja seli u Travnik, gdje provodi godine odrastanja, a potom 1936. godine odlazi u Sarajevo. Grad koji će postati njegovo mjesto u kojem će živjeti, stvarati i ostaviti dubok trag u historiji bosanskohercegovačke muzike.

U početku, međutim, muzika nije bila njegov poziv.

U Sarajevu je učio tekstilni zanat, ali je pjesma bila prisutna u njegovom svakodnevnom životu. Svirao je harmoniku, a njegov brat Hadže i sestra Đula bili su članovi kulturno-umjetničkog društva „Gajret“. Tako se i Zaim, gotovo prirodno, našao u njihovom muzičkom svijetu.

A onda je uslijedio susret koji će promijeniti njegov život.

Na jednoj probi „Gajreta“, horovođa Cvjetko Rihtman čuo je mladog Zaima kako pjeva. Prepoznao je u njegovom glasu nešto što je vrijedilo njegovati i usmjeravati. Taj susret otvorio je vrata prema svijetu muzike, a Zaim je ubrzo počeo ozbiljnije razmišljati o tome da pjesma ne ostane samo njegova ljubav, već da postane njegov životni poziv.

Godine 1939. napušta tekstilni zanat i sve se više posvećuje muzici.

Nekoliko godina kasnije, nakon završetka Drugog svjetskog rata, dolazi trenutak koji će njegov glas učiniti poznatim mnogo širem krugu ljudi. Pokretanjem Radio Sarajeva 1945. godine, Zaim Imamović dobija prostor koji će obilježiti njegovu karijeru – i postati jedan od ključnih puteva kojim će sevdalinka stići do novih generacija slušalaca.

Radio Sarajevo i novi život sevdalinke

Kada je Radio Sarajevo počeo emitovati program 1945. godine, otvorio se prostor za čitavu generaciju muzičara koji će obilježiti poslijeratnu muzičku scenu Bosne i Hercegovine.

Među njima je posebno mjesto imao Zaim Imamović.
*^{Most 181 (92) – Ismet Ćumurija: Legendarni sevdahlija Zaim Imamović}

Radio je tada imao ogromnu ulogu. Pjesma više nije bila vezana samo za mahalu, sijelo, kafanu ili porodični krug. Glas izvođača mogao je u istom trenutku stići do hiljada ljudi.

Sevdalinka je tako ulazila u domove.

Zaim je kasnije pričao o prvim danima Radija Sarajevo i o nastupima sa Ismetom Alajbegovićem Šerbom. U tim ranim godinama emisije su se često emitovale uživo, a dvojica muzičara znala su, prema njegovom svjedočenju, prespavati pod klavirom kako bi ujutro bili spremni za emisiju.

To je možda mala epizoda iz jednog vremena, ali govori mnogo o atmosferi u kojoj je nastajala nova radiofonijska i muzička scena Sarajeva.

A Zaimov glas postao je jedan od onih po kojima su generacije slušalaca prepoznavale sevdalinku.

Pjesme koje su sačuvale trag vremena

Imamovićev repertoar obuhvatao je tradicionalne sevdalinke i druge narodne pjesme, ali je bio i kompozitor i autor.

Jedna od pjesama s kojima je ostao posebno povezan jeste „Evo ovu rumen ružu“. Do nje je došao čuvši je od jednog Sarajlije u kafani. Tekst je napisao Safvet-beg Bašagić, dok melodija do tada nije bila zabilježena. Zaim ju je snimio za Radio Sarajevo i tako je jedna pjesma iz usmenog predanja dobila svoje mjesto u zvučnom zapisu vremena.

Upravo u tome možemo pronaći jedan od najvažnijih tragova njegovog rada.

Zaim Imamović nije samo izvodio tradiciju.

Pomagao je da ona bude sačuvana, zabilježena i prenesena dalje.

Sevdalinka nije samo pjesma

Sevdalinka je nastala mnogo prije radija, gramofonskih ploča i televizije. Ali umjetnici poput Imamovića prenijeli su je iz jednog društvenog i kulturnog konteksta u drugi.

Ona je iz mahale stigla na radio.

Iz porodičnog pjevanja ušla je u arhive.

Iz lokalnog iskustva postala je dio šire kulturne slike Bosne i Hercegovine.

Zato njegovo ime i danas zauzima posebno mjesto u historiji sevdalinke.

Rade Drainac – pjesnik koji nije pristajao na miran život

Gotovo dvije decenije prije Zaima Imamovića, 26. augusta 1899. godine, rođen je Radojko Jovanović, poznat kao Rade Drainac.

Rođen je u Trbunju kod Blaca, u Toplici, a u književnosti će ostati zapamćen kao pjesnik, novinar, esejist, kritičar, pripovjedač i jedan od značajnih predstavnika srpske književne avangarde.

Drainac je bio umjetnik nemirnog duha.
Njegov život teško je odvojiti od njegove književnosti.

Od ratnog puta do Pariza

Kao šesnaestogodišnjak, Drainac je s vojskom prošao preko Albanije tokom Prvog svjetskog rata. Nakon toga školovanje nastavlja u Francuskoj.

Kasnije odlazi u Pariz, gdje će upoznati potpuno drugačiji svijet umjetnosti, boemije i modernog evropskog grada.

Jedan detalj iz njegove biografije gotovo zvuči kao scena iz filma: u Parizu je jedno vrijeme svirao violinu kao pratnju projekcijama nijemih filmova.

Takav životni put ostavio je trag na njegovom pisanju.

Drainac je bio pjesnik grada, putovanja, ljubavi, pobune i lične slobode. Nije pripadao književnosti koja je željela ostati zatvorena u tradicionalnim okvirima.

Bio je zainteresovan za ono što se događa oko njega – na ulicama, u kafanama, u drugim gradovima i državama.

„Modri smeh“ i potraga za vlastitim izrazom

U književnost ulazi početkom 1920-ih, a tokom života objavljuje niz pjesničkih zbirki, među kojima se izdvajaju Modri smeh, Erotikon, Bandit ili pesnik, Banket, Lirske minijature i Dah zemlje. Pisao je i prozu, eseje, kritike, putopise i novinske tekstove.

Upravo je ta širina važna za razumijevanje Drainca.

On nije bio samo pjesnik.
Bio je novinar koji je putovao, posmatrao svijet i pisao o njemu. Kao reporter je obilazio različite evropske zemlje, ali i šire prostore, a iskustvo putovanja postalo je dio njegovog književnog senzibiliteta.

Njegova poezija bila je u stalnom sukobu s konvencijama.

Drainac je bio jedan od istaknutijih pjesnika srpske književne avangarde, a njegov izraz obilježila je pobuna protiv društvenih i umjetničkih konvencija.

I upravo zato je zanimljivo staviti ga u istu priču sa Zaimom Imamovićem.

Jedan je čuvao i prenosio muzičko naslijeđe.
Drugi je pokušavao pomjeriti granice književnog izraza.

A obojica su, svaki na svoj način, tražili način da njihov glas dopre do ljudi.

Senad Bašić – umjetnost koja živi između scene i ekrana

A onda dolazimo do trećeg umjetnika.

Senad Bašić rođen je 26. augusta 1962. godine u Trebinju.

Za razliku od Imamovića i Drainca, njegova umjetnička priča pripada savremenijem vremenu i svijetu profesionalnog pozorišta, filma i televizije.

Nakon završene gimnazije u Sarajevu, diplomirao je na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu 1987. godine. Već krajem osamdesetih počinje dobijati priznanja za svoj glumački rad, a tokom narednih decenija izgradio je karijeru na pozorišnim daskama, filmu i televiziji.

Od pozorišta do televizije

Bašić je ostvario brojne filmske i televizijske uloge, između ostalih u filmovima Savršeni krug, Ljeto u zlatnoj dolini, Gori vatra, Nafaka i Teško je biti fin.

Široj publici postao je posebno prepoznatljiv kroz lik Faruka Fazlinovića u popularnoj televizijskoj seriji Lud, zbunjen, normalan.

Ali svesti njegovu karijeru samo na tu ulogu značilo bi zanemariti mnogo veći dio njegovog umjetničkog rada.

Bašić je svoj glumački izraz gradio između pozorišta, filma i televizije, istovremeno postajući dio umjetničke i popularne kulture.

Glumac kao čuvar priča

Poput pjevača i pjesnika, glumac također prenosi priče. Samo drugim sredstvima.

Zaim je priču prenosio glasom.
Drainac riječima.
Bašić likom.

I zato ih možemo posmatrati zajedno, iako pripadaju različitim generacijama.

Od sevdaha do avangarde i pozorišta

Kada jedan datum posmatramo malo pažljivije, on prestaje biti samo niz godina.

1899. – Rade Drainac.
Književnost koja pokušava pobjeći od konvencija.

1920. – Zaim Imamović.
Sevdalinka koja preko radija pronalazi nove slušaoce.

1962. – Senad Bašić.
Gluma koja prelazi granice između pozorišta, filma i televizije.

Na jednom datumu tako se susreću tri potpuno različita umjetnička iskustva.

I možda upravo u toj različitosti leži njihova najzanimljivija poveznica.

Kultura se pamti kroz ljude

Kada govorimo o historiji kulture, često pamtimo velike događaje, institucije, festivale, knjige i umjetnička djela. Ali iza svega toga uvijek stoje ljudi – oni koji su svojim glasom, stihom, muzikom ili glumom obilježili vrijeme u kojem su stvarali.

Zaim Imamović, Rade Drainac i Senad Bašić pripadaju različitim generacijama i umjetničkim svjetovima, ali ih povezuje upravo to – svaki je na svoj način ostavio trag koji nadilazi vrijeme u kojem je stvarao.

Zaim nas podsjeća da tradicija može živjeti kroz nove generacije. Drainac da umjetnost ne mora uvijek pristajati na granice svog vremena. Bašić da se priče mogu mijenjati, prelaziti sa scene na ekran, ali nikada ne gube potrebu da budu ispričane.

I zato je „Na današnji dan“ više od podsjećanja na datum. To je mali prostor za povratak ljudima koji su oblikovali kulturu koju danas poznajemo.

Od sevdalinke, preko poezije, do pozorišta i filma – kultura nikada nije samo jedna priča. Ona je mnoštvo glasova, a neki od njih nastavljaju živjeti dugo nakon što kalendar okrene novu stranicu.

Jer kada datum prođe, ostaje ono što smo zapamtili.

KamoSutra – mjesto gdje kultura nije samo ono što se dogodilo, već ono što i danas nastavlja da živi.

Autor: Maida K. za Kamo Sutra.