„Koke“: Kada porodični odnosi postanu pitanje naslijeđa

Postoje porodične priče koje počnu zbog nečega sasvim malog. Zbog jedne kuće, jednog dogovora, novca ili odluke koju neko donese bez drugoga.

A onda se ispostavi da se iza tog jednog trenutka kriju godine života.

Godine brige o roditeljima. Različiti izbori. Različiti životi. Osjećaj da je neko dao više, a neko manje. Stare zamjerke koje nikada nisu do kraja izgovorene. I ljubav koja je sve to godinama uspijevala držati na okupu.

Film Koke Igora Jelinovića upravo iz jedne takve, naizgled obične porodične situacije otvara mnogo veća životna pitanja. O odnosima, odgovornosti, imovini i naslijeđu.

I o tome šta zapravo ostaje među ljudima kada se jednom počne dijeliti ono što su generacije prije njih ostavile.

Film Koke počinje pričom o imovini, ali brzo postaje priča o porodici

U središtu filma su Tonina i Tajana, dvije sestre koje dijele istu porodicu i isto naslijeđe, ali su kroz život otišle različitim putevima.

Između njih nema samo razlike u karakteru. Postoji i razlika u tome kako svaka od njih razumije odgovornost, porodicu i ono što joj pripada.

Dvije sestre. Dvije porodice. Jedna krv, ali različiti životi.

I možda upravo zato njihov sukob djeluje toliko poznato. Jer porodice ne moraju živjeti iste živote da bi bile povezane. Dovoljno je da dijele prošlost, roditelje, uspomene i ono što su godinama gradili zajedno.

Problem nastaje kada više ne mogu isto razumjeti šta znači biti porodica.

Naslijeđe nije samo ono što ostaje iza nas

Sukob počinje oko porodične kuće.

Tonina, mimo dogovora sa sestrom, otkupljuje dio kuće koji je pripadao njihovoj rodici. Ono što bi izvana moglo izgledati kao spor oko imovine, vrlo brzo postaje mnogo više od toga. Između dvije sestre do izražaja počinju dolaziti razlike koje su očigledno postojale mnogo prije same kuće.

Jer kada se u porodičnim odnosima otvori pitanje ostavštine, rijetko se govori samo o onome što pripada kome. U priču ulaze godine provedene uz roditelje, odluke koje su jedni donosili za porodicu, sloboda koju su drugi imali, različita odricanja i onaj tihi osjećaj da možda nikada nismo dobili priznanje za ono što smo učinili.

Upravo zato kuća u filmu postaje mnogo više od prostora koji treba podijeliti. Ona postaje mjesto na kojem se susreću različite predstave o tome šta porodica duguje pojedincu i šta pojedinac duguje porodici.

A takve rasprave nisu ni nove ni vezane samo za jednu porodicu. Kada roditelji ostare, kada dođe vrijeme za naslijeđe ili kada se počne govoriti o tome ko je šta dobio i koliko je dao, često na površinu izađu i stvari koje su godinama bile potisnute.

Zato je film Koke mnogo veći od priče o jednoj kući. Govori o onome što se događa kada se ono materijalno nađe na putu onome što smo dugo pokušavali sačuvati – porodičnom odnosu.

Iza porodične imovine kriju se godine života

Najzanimljivije je što film Koke ne nudi jednostavnu podjelu na krivca i žrtvu.

Tonina je žena koja je godinama uz majku, vodi posao i vlastitu porodicu i navikla je preuzimati odgovornost. Tajana je svoj život gradila drugačije i nije uvijek donosila iste izbore. Ali ni jedna od njih nije samo ono što se na prvi pogled čini.

U njihovom sukobu nema jedne istine. Postoje različita sjećanja na iste godine, različiti osjećaji o tome ko je koliko dao i različita očekivanja od onoga što porodica treba biti.

Možda se zato porodični sukobi tako teško završavaju. Ne svađamo se uvijek zbog onoga oko čega je svađa počela. Ponekad se u jednom trenutku sudare sve godine koje su mu prethodile.

Film Koke pokazuje da velike teme ne moraju početi velikim pričama

Jedna kuća, dvije sestre i dogovor koji nije ispoštovan možda zvuče kao dovoljno materijala za običnu porodičnu dramu. Ali upravo iz takve svakodnevne situacije Igor Jelinović otvara teme koje su mnogo veće od same priče.

Briga o roditeljima, podjela imovine, različiti životni izbori i osjećaj da je neko u porodici dao više od drugih nisu pitanja koja pripadaju samo Tonini i Tajani. Ona postoje mnogo duže od njihovog sukoba i vjerovatno će postojati i onda kada njihove priče više ne bude.

Film je svoju vrijednost već potvrdio i na Pulskom filmskom festivalu, gdje je osvojio Veliku zlatnu arenu za najbolji film.
^{*“Koke” Velika zlatna arena}

Ali nagrada sama po sebi ne objašnjava zašto Koke ostaje u mislima nakon gledanja.

Snaga filma je u tome što nas vodi kroz situaciju koju možemo zamisliti u vlastitoj porodici ili porodici nekoga koga poznajemo. Jedan dogovor se prekrši, jedna odluka promijeni odnos, a iza nje počnu izlaziti godine svega što se ranije nije rješavalo.

Tako obična situacija postaje pitanje koliko je teško razdvojiti ono što nam pripada od onoga što osjećamo da smo zaslužili.

Neke porodične teme nemaju rok trajanja

Film Koke i nije vezan samo za jednu porodicu, jedno vrijeme ili jednu kuću. Kuće se mijenjaju, generacije dolaze i odlaze, ali pitanja koja se otvore oko njih ostaju gotovo ista.

Šta dugujemo roditeljima kada ostare? Kako se dijeli ono što je ostalo iza njih? Mogu li se godine brige pretvoriti u osjećaj da nam pripada više? I može li ljubav prema porodici opstati onda kada se više ne slažemo oko onoga što smatramo pravednim?

Upravo zbog toga film djeluje blisko i publici koja nema ništa zajedničko sa životima njegovih junakinja. Jer nije potrebno imati istu kuću, istu porodicu ili isti problem da bismo razumjeli osjećaj koji stoji iza njihovog sukoba.

U našim krajevima porodična kuća često nosi mnogo više od svoje materijalne vrijednosti. Ona čuva uspomene, okuplja generacije i predstavlja neku vrstu veze sa onima koji su bili prije nas. Zato se, kada dođe vrijeme da se ta kuća podijeli ili proda, često ne dijele samo zidovi i kvadrati. Sa njima dolaze i sjećanja, očekivanja i različite predstave o tome ko je šta dao i šta kome pripada.

Koke upravo tu pronalazi svoju širinu. Ono što počinje kao spor oko jedne kuće postaje priča o godinama koje su joj prethodile – o onome što smo dali, onome što smo očekivali zauzvrat i svemu što je među ljudima ostalo neizgovoreno.

„Koke“: Ono što se ne može podijeliti

Neke filmove pogledamo, razumijemo i ostavimo u festivalskoj sali. A postoje i oni koji nas natjeraju da se vratimo vlastitim pričama.

Koke smo gledali na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu i iz festivalske sale izašli s osjećajem da smo gledali mnogo više od priče o dvije sestre i jednoj kući. Možda upravo zato što je film dovoljno konkretan da govori o Tonini i Tajani, a dovoljno širok da u njihovom odnosu prepoznamo nešto što postoji mnogo dalje od njih dvije.

Svaka porodica ima svoje načine da pamti ono što je bilo. Neko će pamtiti godine provedene uz roditelja, neko ono čega se odrekao, neko će se sjećati da je uvijek bio tu, a neko će imati sasvim drugačiju verziju iste priče. I često nijedna od tih verzija nije potpuno pogrešna.

Tu Koke postaje više od porodične drame. Ovaj film nas podsjeća da ono što ostaje iza jedne porodice nije samo ono što se može podijeliti, prodati ili upisati u zemljišne knjige. Nasljeđujemo i način na koji se odnosimo jedni prema drugima, porodične obrasce, šutnje, očekivanja, pa čak i neke stare sukobe koje možda nikada nismo sami započeli.

KamoSutra upravo kroz ovakve filmske priče želi govoriti o kulturi koja nije udaljena od našeg svakodnevnog života. Jer kultura nije samo ono što gledamo na sceni ili platnu. Ona nam ponekad daje priliku da ono poznato pogledamo iz drugog ugla i u priči nekog drugog prepoznamo vlastita pitanja.

A možda je to i najsnažniji trag koji film Koke ostavlja nakon gledanja: pitanje šta će od naših porodica ostati onda kada se podijeli sve što možemo upisati u zemljišne knjige.

Kuća može pripasti jednom čovjeku. Novac se može podijeliti. Imovina se može prodati.

Ali ono što smo jedni drugima ostavili mnogo je teže izmjeriti.
Možda upravo tu počinje pravo naslijeđe.

Tekst pripremila: Maida K. Kamo Sutra – kultura koja živi kroz priče o ljudima, mjestima i naslijeđu.