Na današnji dan: Himzo Polovina, glas koji je sačuvao dušu sevdaha

Himzo Polovina, čovjek koji je svojim interpretacijama približio sevdalinku generacijama slušalaca i ostavio trag koji i danas traje. Trag koji ostaje sačuvan u vremenu i generacijama koje dolaze, trag koji ne blijedi i koji ne ostaje zarobljen u jednom vremenu.

Jer glasovi koji pjevaju pjesme srca i ljubavi, one sretne, ali i one ispunjene tugom, nisu samo prijenosnici melodije. Oni nose priče, emocije i sjećanja jednog života. I jednog naroda.

I upravo danas prisjećamo se jednog od takvih umjetnika. Čovjeka čiji rad nije bio samo muzika, već svojevrsno čuvanje kulturnog pamćenja Bosne i Hercegovine.

Himzo Polovina: glas koji je liječio i pjesmom čuvao sjećanja

Rođen u Mostaru 1927. godine, Himzo Polovina odrastao je u gradu koji je kroz svoju historiju nosio snažnu tradiciju pjesme, pripovijedanja i susreta različitih kultura.

Neki ga danas poznaju samo kao jednog od najvećih interpretatora sevdalinke, neki kao uglednog doktora neuropsihijatrije, a mnogi kao čovjeka koji je u sebi spojio oba svijeta. Jer njegov život nije bio izbor između nauke i umjetnosti. Bio je njihovo povezivanje.

Vjerovao je u snagu muzike i njen utjecaj na čovjeka, u ono nevidljivo i nedodirljivo što, ponekad samo pjesma može probuditi u nama. Upravo tu se ogledala njegova posebnost. On nije samo prenosio pjesmu, on ju je razumio, osjećao i srcem donosio do svakog drugog srca.

Himzo nam je sevdahom pričao o ljudskim osjećajima, o ljubavi, čežnji, radosti i boli. O svemu onome što oblikuju jedan ljudski život.

Čovjek koji je čuvao izvorni oblik sevdalinke

Himzo Polovina nije samo pjevao sevdalinku. On je u sevdalinkama prepoznavao priču, osjećaj i trag jednog vremena, pretvarajući svaku pjesmu koju je izvodio u posebnu emociju. I na taj način, pjesmi je vraćao život i vrijednost koju je nosila u sebi.

Vrijeme često sa sobom odnese ono najvrjednije. Odnese nam trenutak, koji smo mogli posvetiti ljudima, tradiciji, pričama i vrijednostima koje nas određuju. A trenutak je ono jedino što uvijek imamo. Ali uvijek postoje drugačiji, oni koji u svemu traže i pronađu smisao i svrhu, oni posebni ljudi koji odluče zastati. Ljudi koji ne dozvoljavaju da ono što pripada jednom narodu i njegovoj historiji nestane u prolaznosti.

Himzo Polovina bio je jedan od takvih ljudi. Obilazio je sela, gradove i krajeve u kojima su se čuvale stare pjesme, tražeći njihove korijene i priče koje su generacijama prenošene glasom i sjećanjem.

Jer naš Himzo je birao dušu umjesto prolaznosti.

Zato njegove interpretacije nikada nisu bile samo izvođenje pjesama. Njegove interpretacije odisale su razumijevanjem, emocijom i poštovanjem prema onima koji su ih stvarali prije njega. Njegov glas nije samo prenosio melodiju, već je čuvao ono nevidljivo što pjesma nosi: život, čežnju, ljubav, tugu i radost ljudi koji su je pjevali prije njega. A jedino oni koji i sami sve ovo nose u sebi, to i mogu donijeti na način na koji je to radio Himzo.

Svaka sevdalinka koju je ukrasio svojim glasom dobila je novu snagu. Imala je svoje vrijeme, svoje stvaraoce i svoju priču, ali je kroz njegov glas postajala bliska i generacijama koje nisu pripadale vremenu u kojem je nastala. On je sevdalinkama pomagao da sačuvaju identitet koji su imale.

Upravo u tome bila je njegova posebnost. Njegov sevdah nije poznavao granice vremena. Razumjeli su ga oni koji su odrasli uz njegove pjesme, ali i oni koji su kroz neku njegovu interpretaciju prvi put u sebi otkrili emociju za koju možda nisu ni znali da postoji. Razumiju ga i danas oni koji njegove pjesme tek otkrivaju.

I zato, kada danas govorimo o Himzi Polovini, ne govorimo samo o velikom umjetniku. Govorimo o čovjeku koji je sačuvao dio našeg kulturnog pamćenja. O glasu koji je sačuvao korijene jedne tradicije i podsjetio nas da ono što pripada našoj prošlosti i što nas je dijelom oblikovalo, nije nešto što treba ostaviti iza sebe, već nešto na šta trebamo biti ponosni i što trebamo njegovati.

A o značaju sevdalinke svjedoči i činjenica da je prije gotovo dvije godine naša bosanskohercegovačka sevdalinka, naša pjesma srca i ljubavi, uvrštena na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalnog kulturnog naslijeđa čovječanstva Sevdalinka, traditional urban folk song – UNESCO Intangible Cultural Heritage.

Naslijeđe koje i danas živi

Vrijednost umjetnika poput Himze Polovine ne nalazi se samo u opusu djela koje ostave iza sebe, već u njihovim stvaranjima i emocijama u kojima su, dajući najbolje od sebe, nama pomogli da prepoznamo i neke vlastite dijelove sebe. Njihova vrijednost nalazi se i u načinu na koji su nam pokazali da kultura nije nešto udaljeno, zatvoreno ili rezervisano za određene ljude, već onda kada živi među nama. Kada postane dio naših svakodnevnih trenutaka i kada je zaista doživljavamo.

A ona ima mnogo lica. Ona je i pjesma i riječ. I slika i običaj. Kultura je mjesto, ali i osjećaj. Kultura su ljudi koji svojim djelima ostavljaju nešto vrijedno budućim generacijama. I da bi trajala, ona mora biti njegovana, poštovana i ponovo otkrivana.

Danas, kada slušamo interpretacije Himze Polovine, ne čujemo samo glas jednog umjetnika. Čujemo i sve one priče koje su se nekada pričale na minderima, kamarijama i za bosanskim sinijama. Kroz njegov sevdah osjećamo i prepoznajemo trag jednog vremena, ali i emocije koje su oblikovale dio kulturnog identiteta Bosne i Hercegovine.

I upravo se u tome ogleda snaga umjetnosti. Ona ne pripada samo vremenu u kojem je nastala, već pronalazi put do novih generacija i podsjeća nas na ono što jesmo. Na ono što nas je oblikovalo i što nikada ne smije prestati biti dio nas.

Himzo Polovina napustio nas je 5. augusta 1986. godine, ali je iza sebe ostavio glas koji i danas živi. Taj datum nije samo datum njegovog odlaska, već kraj jedne velike životne priče i trajni podsjetnik da umjetnost ima snagu da povezuje prošlost, sadašnjost i budućnost.

Jer ono što je sačuvano kroz pjesmu, kroz emociju i kroz ljude poput Himze Polovine, nije samo dio naše prošlosti. To je dio naše sadašnjosti. I vječiti temelj naše budućnosti.

To je naslijeđe koje i danas živi. A jedno od naslijeđa je i pjesma “Emina”, kao svojevrsni vremeplov kroz emocije i sjećanja. Pjesma koja nas ne vodi samo u prošlost, već nas podsjeća da ono što je vrijedno nikada zaista ne odlazi. I glas Himze Polovine dao joj je novu blizinu, nježnost i emociju koju i danas prepoznajemo.

Kroz priče poput ove, Kamo Sutra želi podsjetiti da kulturno naslijeđe nije samo ono što ostaje iza nas, nego ono što nastavljamo dijeliti i čuvati za generacije koje dolaze.