Milčo Mančevski za Kamo Sutra o filmu „Dobri ljudi“: „Nije bitan broj. Bitni su ljudi.“
Tragedije s vremenom često postanu samo brojke. Što više vremena prođe, što više novih događaja zauzme prostor u javnosti, ono što se dogodilo jučer polako se potiskuje. Ostaje podatak, datum, broj žrtava, nekoliko fotografija i nova vijest koja će ga uskoro zamijeniti.
Upravo protiv tog zaborava nastao je dokumentarni film Dobri ljudi makedonskog reditelja Milča Mančevskog, koji je prikazan u okviru Sarajevo Film Festivala.
Film se vraća na požar u noćnom klubu u Kočanima u Sjevernoj Makedoniji, u kojem su život izgubile 63 osobe. Međutim, Mančevski priču ne počinje od broja.
„Nije bitan broj. Bitni su ljudi.“
U razgovoru za naš portal, reditelj govori o tome zašto je bilo važno sačuvati iskustva ljudi koji su preživjeli tragediju, kako se gradi povjerenje kada kamera dođe pred čovjeka koji nosi traumu, zašto ne vjeruje u unaprijed zadatu poruku dokumentarnog filma i zbog čega iz kina želi da publika ponese samo jedno – emociju.
„Istina i suočavanje“
Kada govori o motivu za snimanje filma Dobri ljudi, Mančevski ne odvaja istinu od suočavanja. Oboje mu je bilo podjednako važno.
Istina je bila potrebna da ono što se dogodilo ne bi otišlo u zaborav i da bi zauvijek bilo zabilježeno, ali i da bi ljudi koji su tragediju preživjeli mogli govoriti o onome što su doživjeli. Neke stvari, kaže, jednostavno počnu da blijede.
Nova tragedija zamijeni staru. Granice onoga što društvo smatra normalnim pomjeraju se. Ono što je nekada izazivalo šok postaje samo još jedan događaj koji će javnost uskoro početi zaboravljati.
Zato je želio napraviti film koji neće dozvoliti da ljudi nestanu iza statistike.
Ali pritom nije želio publici unaprijed objasniti šta treba da misli.
„Poruka se sama izdvaja iz materijala.“
U toj rečenici možda se nalazi i ključ njegovog pristupa filmu Dobri ljudi. Za Mančevskog, dokumentarni film ne bi trebalo početi od poruke koju autor želi poslati publici. Ako autor unaprijed odluči šta gledalac mora zaključiti, vrlo lako se ulazi u prostor propagande.
Njega su zanimali ljudi.
Ne senzacija. Ne politička interpretacija. Ne manipulacija emocijama.
Kako kaže, ovaj film jeste dokument, ali bez politike i propagande, iskren pokušaj da se iskustva ljudi prenesu onako kako su ih zaista doživjeli.
Povjerenje se ne podrazumijeva
U filmu koji počiva na ličnim iskustvima ljudi koji su preživjeli jednu od najtežih noći svog života, pitanje povjerenja gotovo je jednako važno kao i pitanje kamere.
Mančevski je, kaže, očekivao da će biti mnogo teže doći do ljudi.
Ipak, ispostavilo se da je imao nešto što je sam nazvao „kreditom“.
Povjerenje je već postojalo, izgrađeno kroz njegov prethodni rad i djela koja govore za njega. Ljudi su znali kome povjeravaju svoje priče i vjerovali da će njihovim iskustvima pristupiti s poštovanjem. I ono najbitnije, razumijevanjem.
To je bilo posebno važno jer je od samog početka bilo jasno šta ovaj film neće biti.
Neće biti politička priča. Neće biti propaganda. Neće biti manipulacija ljudima koji su već dovoljno toga prošli.
Ali Mančevskom nisu samo reputacija i raniji rad pomogli da dođe do sagovornika. Veliku ulogu imao je i Support Kočani, organizacija koja radi s ljudima iz zajednice i koja je pomogla ekipi da dođe do kontakata.
Oni su s tim ljudima bili svaki dan. I oni su uz te ljude i danas.
Takva vrsta povjerenja nije nešto što se može izgraditi u jednom razgovoru. Ona dolazi prije filmske ekipe, prije pitanja i prije uključivanja kamere.
A onda, kada kamera konačno dođe, ostaje pitanje šta će čovjek pred njom biti spreman da izgovori.
Čovjek koji se šest puta vraćao u požar
Posebno je izdvojio čovjeka koji se tokom požara šest puta vraćao u vatru kako bi izvlačio ljude.
Za Mančevskog, on zaista jeste heroj. Ali ono što ga čini herojem nije izdvojenost od drugih ljudi, već upravo njegova ljudskost. U jednom strašnom trenutku našao se pred izborom i odlučio vratiti po druge. Njegov postupak zato ne vidi kao nešto nadljudsko, već kao primjer onoga što ljudi mogu učiniti jedni za druge.
Upravo kroz takve priče Mančevski govori o potrebi da naučimo prepoznati dobrotu ljudi koji nas okružuju, ali i trenutak u kojem je nekome potrebna pomoć. Čovjek koji je šest puta ulazio u požar nije samo priča o hrabrosti u jednoj strašnoj noći. To je i podsjetnik da se ljudskost često nalazi u postupcima koje možda ne bismo ni primijetili da se nisu dogodili u tako ekstremnim okolnostima.
Zanimljivo je i to što je to svoje iskustvo nakon tragedije ranije dijelio samo sa psihologom i pastorom, dok je snimanje filma otvorilo prostor da o njemu govori i pred drugima. Za Mančevskog je upravo takav prostor važan, jer ono što čovjek dugo nosi u sebi ponekad tek kroz razgovor može dobiti svoj oblik i svoje riječi.
Tokom pripreme filma razgovarao je i s prijateljima koji se bave psihologijom i psihijatrijom. Kaže da ga zanima odnos između filma i psihologije i da često „miješa“ te dvije oblasti.
Jer film, kao i razgovor, može otvoriti nešto što je dugo ostalo potisnuto.
„Bitno je ispoljiti to nešto što stoji u sebi. Bitno je kod drugoga nešto prepoznati.“
Upravo je prepoznavanje potrebe za pomoći jedna od tema koja se provlači kroz njegov razgovor. Naučiti da nekome treba pomoći. Ali i naučiti prepoznati kada pomoć treba nama samima.
Tu Mančevski povlači jednostavnu paralelu s maskama za kisik u avionu.
U slučaju pada aviona, masku najprije staviš sebi. Tek onda možeš pomoći djetetu ili osobi pored sebe.
Kako su heroji postali – dobri ljudi
Mančevski priznaje da je u jednom trenutku razmišljao da u naslovu filma budu upravo heroji.
Ali je shvatio da bi time nešto važno bilo izgubljeno.
Jer čovjek koji se šest puta vraća u požar jeste heroj, ali ono što je uradio nije rezultat toga što je bio neki nadljudski lik. Uradio je nešto ljudsko.
Zato su dobri ljudi postali heroji.
„Dobri ljudi su oni koji postupaju dobro prema drugima i prema sebi.“
Naslov tako dobija značenje koje nadilazi samu tragediju u Kočanima.
Dobri ljudi nisu samo oni koji spašavaju druge iz požara. To mogu biti i oni koji ostanu uz nekoga, koji prepoznaju njegovu bol, koji potraže pomoć, koji pokušaju biti dobri prema sebi kako bi mogli biti dobri prema drugima.
U tom smislu, Dobri ljudi nije samo film o onome što se dogodilo u jednoj noći.
To je film o tome šta ljudi rade jedni za druge kada se sve drugo raspadne.
Sarajevo kao zatvaranje kruga
Poseban sloj ovom filmu daje njegovo prikazivanje upravo u Sarajevu.
Mančevski je u Sarajevo prvi put došao 1995. godine, na prvi Sarajevo Film Festival, gdje je prikazan njegov film Prije kiše. Tada je, kako je ranije opisivao, iz Splita do Sarajeva putovao vojnim vozilom, a put od oko 200 kilometara trajao je 14 sati. Grad je još bio pod opsadom.
To iskustvo za njega je bilo gotovo religiozno. Govorio je o osjećaju da je gledao zlo na djelu, iskustvu koje ga je, kako je ranije rekao, trajno promijenilo.
Gotovo tri decenije kasnije, ponovo je u Sarajevu, ovoga puta sa filmom Dobri ljudi. I sam kaže da je posebno sretan što će se svjetska projekcija ovog filma prikazati upravo ovdje. Film nije o Bosni, ali mjesto na kojem ga prikazuje nosi vlastitu historiju i vlastita iskustva koja nije moguće zanemariti.
Zato ovaj dolazak za njega predstavlja svojevrsno zatvaranje kruga. Prvi put je u Sarajevo došao s Prije kiše, u grad koji je još živio pod opsadom. Danas se vraća s filmom o ljudima koji su preživjeli tragediju u Kočanima.
Priče nisu iste i Mančevski ih ne izjednačava. Ono što ih povezuje jeste ljudskost koja ostaje u središtu, sa strahom, boli, solidarnošću i pokušajem da se nakon svega nastavi živjeti. Na kraju svega ostaju upravo ljudskost i nada.
Istina, forma i prostor za ljude
Možda je najzanimljiviji dio razgovora s Mančevskim upravo njegov odnos prema dokumentarnom filmu. Iako sebe opisuje kao sumnjičavog prema konceptu dokumentarnog filma, razlog nije nepovjerenje prema dokumentaristima, već pitanje koliko dokumentarni film zaista može predstavljati „istinu“.
Za Mančevskog, to je samo djelimično tačno. I dokumentarni film nastaje kroz niz autorskih izbora. Koji kadar ćemo uzeti? Hoće li biti krupni ili široki plan? Hoće li biti muzike? Koliko će trajati određeni trenutak? Šta ćemo staviti prije, a šta poslije njega? Sve to oblikuje ono što gledalac vidi.
Dokumentarni film zato nije potpuno oslobođen autorskog pogleda, a problem nastaje onda kada se taj pogled počne predstavljati kao konačna i potpuna istina.
„To je samo djelimično tačno.“
Upravo se tu njegov pristup filmu Dobri ljudi ponovo vraća na početak. Ne treba krenuti od poruke, niti ljudima unaprijed objasniti šta treba da osjećaju. Ne treba od tragedije napraviti spektakl. Treba pustiti materijalu da govori i dozvoliti da se ono važno iz njega samo izdvoji.
Treba dati prostor ljudima, da budu ljudi.
I njegov odnos prema filmskoj formi proizlazi iz istog principa. Mančevski ne vjeruje da svaka priča traži isti način pripovijedanja. Neka će tražiti kratki film, neka eksperimentalni, neka igrani, a neka dokumentarni. Ranije je u filmu Bajke upravo eksperimentisao s granicom između igranog i dokumentarnog, spajajući dvije forme u jednom djelu.
Zato ni Dobri ljudi nije nastao iz potrebe da napravi dokumentarni film kao formu, već iz potrebe da pronađe način da ispriča upravo ovu priču. Svaka priča, smatra, zahtijeva vlastiti pristup.
Možda je upravo zato za njega bilo gotovo nezamislivo napraviti igrani film o ovoj tragediji. Postoje priče kod kojih prisustvo stvarnih ljudi, njihovih glasova i iskustava mijenja sve.
A kada se forma povuče u drugi plan, ostaje ono što mu je od početka bilo najvažnije: čovjek.
Šta ostaje nakon filma?
Na kraju razgovora postavili smo mu jednostavno pitanje: šta bi želio da publika ponese sa sobom nakon što izađe iz kina?
Da li emociju? Istinu? Neko pitanje?
Odgovor nije dugo trajao.
„Emociju. Ništa drugo.“
Za Mančevskog su umjetnost i emocija najbliže.
Sve drugo može doći poslije.
Možda upravo zato film Dobri ljudi ne pokušava ponuditi konačan odgovor na tragediju koju dokumentuje. Ne pokušava je objasniti niti zatvoriti u jednu poruku.
Ostavlja prostor ljudima.
Onima koji su preživjeli. Onima koji su pomagali. Onima koji su se vraćali u vatru. Onima koji su tek nakon mnogo vremena pronašli riječi. I onima koji će njihovim pričama tek svjedočiti.
Jer tragedije imaju svoje brojeve.
Ali ljudi imaju imena, sjećanja, traume, strahove, solidarnost i potrebu da budu saslušani.
A kada se sve ostalo ukloni, možda zaista ostaje samo ono što je Mančevski rekao na početku:
Nije bitan broj. Bitni su ljudi.
Dobri ljudi na Sarajevo Film Festivalu
Film Dobri ljudi, reditelja, pisca i producenta Milcha Manchevskog, prikazan je u okviru Takmičarskog programa dokumentarnog filma 32. Sarajevo Film Festivala.
Više o filmu i razgovoru s Manchevskim za Sarajevo Film Festival možete pronaći na: Milcho Manchevski: Pustili smo istinu i ljude da govore sami za sebe | Sarajevo Film Festival.
Razgovor pripremila: Maida K. za Kamo Sutra
Sagovornik: Milcho Manchevski.
