Šta još gledati na SFF-u? Filmovi koji bi mogli obilježiti ovogodišnji festival
Sarajevo Film Festival je odavno više od mjesta na kojem se prikazuju filmovi. To je prostor susreta različitih priča, pogleda i iskustava. Svake godine festivalski program donosi naslove koji pažnju privuku već na prvi pogled, ali i one koji svoje puno značenje otkrivaju tek kroz razgovore, čitanje između redova i trenutke nakon projekcije, kada se ugase svjetla kino dvorane, a film nastavi živjeti kroz pitanja i osjećaje koje ostavlja.
Nakon što smo izdvojili pet filmova Takmičarskog programa Sarajevo Film Festivala 2026 koje pratimo, donosimo još nekoliko naslova koji su privukli našu pažnju. Ovog puta fokus je na filmovima koji kroz različite filmske jezike govore o pamćenju, porodici, odrastanju, gubitku i pokušaju da razumijemo iskustva koja oblikuju i pojedince, ali i zajednice kojima pripadaju.
Od dokumentarnih svjedočanstava do intimnih igranih priča, ovo su filmovi koje bismo imali na radaru tokom ovogodišnjeg SFF-a.
Filmovi koji čuvaju sjećanje i suočavaju nas s prošlošću
“Fahrudin” — život koji je pobijedio ono što se činilo nemogućim
Ponekad nastanu i oni filmovi koji privlače pažnju ne samo zbog svoje teme, nego zbog čovjeka koji se nalazi u njihovom centru.
Reditelj Alen Drljević režirao je dokumentarni film “Fahrudin”, svjedočanstvo o sudbini Fahrudina Muminovića, dječaka koji je kao sedmogodišnjak 1995. godine preživio masovnu egzekuciju. Njegova priča postala je simbol stradanja, ali i dokaz nevjerovatne snage života nakon tragedije. Film je dio Takmičarskog programa dokumentarnog filma Sarajevo Film Festivala.
Posebnost ovog ostvarenja nije samo u događaju koji opisuje, nego u načinu na koji mu pristupa. U središtu nije samo ono što se dogodilo, nego i ono što dolazi poslije — život, odrastanje i sjećanja čovjeka koji nastavlja živjeti noseći iskustvo koje ga je zauvijek obilježilo.
“Fahrudin” nas podsjeća da iza velikih historijskih događaja uvijek postoje pojedinci. Obični ljudi iz našeg komšiluka sa svojim strahovima, nadama, uspomenama i pokušajima da izgrade budućnost.
Za KamoSutra ovaj film nosi posebnu težinu jer govori upravo o onome što kultura i umjetnost često najbolje rade. Čuvaju sjećanje kroz ljudske priče.
“Don’t Ask Me If I Killed” — između rata, krivice i pokušaja da se sačuva čovjek
Posebnost ovog ostvarenja je u perspektivi iz koje govori o ratu. Dok se rat najčešće prikazuje kroz posljedice, žrtve i razaranja, rijetki su filmovi koji ulaze u iskustvo ljudi koji su, noseći oružje, bili prisiljeni oduzimati tuđe živote.
“Don’t Ask Me If I Killed” ne traži jednostavne odgovore, nego otvara prostor za najteža pitanja koja ostaju nakon svega. Šta rat učini čovjeku, kako se nositi s odlukama donesenim u okolnostima u kojima izbora gotovo da nema i kako sačuvati vlastitu ljudskost kada nasilje postane dio svakodnevice.
Ono što ovaj naslov čini posebno zanimljivim jeste njegova intimnost. Umjesto udaljenog posmatranja rata, publiku uvodi u trenutke kada granice između preživljavanja, odgovornosti i krivice postaju izuzetno složene. Odnosno uvodi ih u moralne dileme pojedinca.
Na Sarajevo Film Festivalu upravo takvi dokumentarni filmovi pronalaze snažan odjek jer ne nude samo pogled na događaje, nego otvaraju razgovore o ljudskim iskustvima koja često ostaju izvan fokusa.
Home | Sarajevo Film Festival
Porodične tajne, odnosi i odluke koje mijenjaju živote
“Zabranjena tetka” — kada povratak porodici postane put prema vlastitoj prošlosti
Neka porodična iskustva izgledaju jednostavno sve dok se ne počnu otvarati slojevi koji su godinama ostajali skriveni.
U dokumentarnom filmu “Zabranjena tetka”, srbijansko-austrijska glumica i filmska autorica Bojana Novaković napušta svijet obilježen blještavilom Hollywooda i vraća se u ruralnu Srbiju kako bi pokušala obnoviti odnos sa svojom ekscentričnom i otuđenom tetkom Gordanom
Ono što počinje kao potraga za mirom i ponovnim povezivanjem s porodicom ubrzo postaje mnogo više od povratka kući. Susret s tetkom otvara vrata porodičnim tajnama, neizgovorenim emocijama i traumama koje su oblikovale generacije žena u njihovoj porodici.
Film pažnju ne privlači samo neobičnom životnom pričom svojih protagonistica, nego i pitanjem koje sebi danas postavljaju mnogi od nas: koliko zaista poznajemo ljude koji su nam najbliži?
Kroz intiman odnos dvije žene, “Zabranjena tetka” istražuje naslijeđe koje ne prenosimo samo kroz porodične veze, nego i kroz šutnje, odluke i iskustva o kojima se rijetko govori.
U festivalskom okruženju poput Sarajeva, gdje se susreću različiti autorski pogledi i životna iskustva, upravo ovakvi dokumentarni filmovi otvaraju prostor za razgovore koji često prelaze granice samog platna.
“Male stvari” — kada jedan vikend otvori godine prešućenih odnosa
Ponekad velike životne promjene počinju od odluka koje na prvi pogled izgledaju svakodnevno.
U filmu “Male stvari” Zvonimira Jurića, jedno porodično okupljanje postaje trenutak u kojem se otvaraju pitanja koja su dugo bila potisnuta. Tokom jednog zimskog vikenda, sestre Anica i Irena dolaze na otok s Ireninom djecom kako bi posjetile oca i brata Ivana, povučenog samotnjaka.
Povod njihovog dolaska je odluka o prodaji porodične zemlje, ali iza te odluke krije se mnogo više od imovine. U zatvorenom prostoru porodične kuće izlaze na površinu stare zamjerke, neizgovorene emocije i odnosi koji su godinama oblikovani šutnjom.
Ono što ovaj film čini zanimljivim jeste upravo njegova pažnja prema malim, gotovo neprimijetnim trenucima koje uglavnom zaboravljamo, a koji su uvijek i svuda oko nas. Pogled, pauza u razgovoru ili jedna rečenica ponekad mogu otkriti mnogo više od velikih konflikata.
“Male stvari” podsjećaju da porodicu, pored zajedničkih uspomena, često određuje i sve ono što nikada nismo uspjeli reći jedni drugima. Ili jednostavno, nismo ni željeli.
Na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu ovaj naslov se izdvaja jer kroz jednu neobičnu porodičnu priču otvara univerzalna pitanja o pripadanju, sjećanju i tragovima koje prošlost ostavlja na generacije koje dolaze poslije nas.
“Svaki put” — život nakon tragedije i potraga za oprostom
Nakon velikih gubitaka, najteži dio često počinje onda kada se život mora nastaviti.
Film “Svaki put” Sandre Wollner prati majku, kćerku i tinejdžera koji se suočavaju s posljedicama tragedije koja ih je zauvijek povezala. U pokušaju da pronađu način za nastavak života, njih troje odlaze na putovanje na Tenerife, odmor koji se nikada ranije nije dogodio, ali koji postaje prostor suočavanja s prošlošću.
Dok se pod toplinom ostrvskog sunca granice između prošlosti i sadašnjosti počinju mijenjati, film istražuje krivicu, oprost i potrebu da razumijemo ono što se ne može vratiti. Bavi se emocijama koje dolaze nakon gubitka i trenucima kada ljudi pokušavaju pronaći smisao, prihvatanje i novi način da nastave dalje.
“Svaki put” nije film o jednom događaju, nego o onome što dolazi poslije. O tišinama koje ostaju među ljudima i pokušajima da se pronađe novi način zajedničkog postojanja.
Upravo takvi filmovi čine festivalsko iskustvo posebnim jer nakon projekcije ne ostavljaju samo utisak, nego otvaraju pitanja o odnosima koje gradimo, izborima koje donosimo i načinu na koji se suočavamo s promjenama koje život donosi.
Odrastanje između ličnih izbora i velikih društvenih promjena
“Dua” — odrastanje u svijetu koji se mijenja brže nego što ga možemo razumjeti
Odrastanje nikada nije jednostavno, ali kada se lične promjene prepliću s velikim društvenim previranjima, potraga za vlastitim mjestom u svijetu postaje još složenija.
Film “Dua” rediteljice Blerta Basholli vodi nas u Prištinu kasnih devedesetih godina prošlog stoljeća, u period kada se rat približava, a svakodnevni život obilježavaju rastuće tenzije i neizvijesnost.
U središtu priče nalazi se trinaestogodišnja Dua, djevojčica koja pokušava razumjeti sebe, svoje tijelo i odnose s vršnjacima dok se svijet oko nje nezaustavljivo mijenja. Nakon jednog incidenta u lokalnoj zajednici, Dua postaje meta, ali istovremeno pronalazi neočekivanu bliskost s neustrašivom Maki, koja joj pokazuje drugačiji oblik otpora.
Vrijednost filma je u tome što velike historijske događaje ne posmatra iz udaljene perspektive, nego ih prikazuje kroz iskustvo jedne mlade osobe. Kroz Duine oči vidimo kako političke i društvene promjene ulaze u svakodnevni život, oblikujući prijateljstva, odrastanje i osjećaj pripadnosti.
“Dua” govori o generaciji koja je odrastala između djetinjstva i stvarnosti koju nije birala. O mladim ljudima koji su, uprkos okolnostima, u potrazi sa vlastitim identitetom, tražili prostor za slobodu, prijateljstvo i pripadanje.
Među filmovima koje pratimo na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu, ovaj naslov se izdvaja upravo zbog svoje sposobnosti da ličnu priču poveže sa širim pitanjima o vremenu, prostoru i generacijama koje nose posljedice velikih događaja.
Svaki od ovih filmova na svoj način otvara prostor za razgovor — o stvarima koje pamtimo, odnosima koje gradimo, gubicima koje nosimo, potrazi za identitetom i o generacijama koje pokušavaju pronaći svoje mjesto u svijetu koji se stalno mijenja.
Upravo zbog toga Sarajevo Film Festival nije samo niz projekcija raspoređenih u festivalskom programu. To su susreti s različitim pogledima na svijet, autorskim glasovima i pričama koje nas mogu zaustaviti, iznenaditi ili natjerati da neke stvari pogledamo drugačije.
Na Kamo Sutra nastavljamo pratiti kulturne događaje, umjetnike i projekte koji oblikuju naš prostor. Kroz autorske priče, preporuke i razgovore približavamo kulturu ljudima, ne samo kao događaj koji se posjećuje, nego kao iskustvo koje povezuje, inspiriše i ostavlja trag.
