„Fahrudin“: Priča o životu koji je došao poslije Srebrenice

Neke priče ne završavaju onog trenutka kada čovjek preživi.

Godinama nakon Srebrenice, priča o Fahrudinu Muminoviću nosi upravo to pitanje – šta dolazi poslije preživljavanja? Fahrudin je kao sedmogodišnji dječak 1995. godine preživio masovnu egzekuciju. Danas je njegov život mnogo više od činjenice da je preživio. To je priča o traumi koja ostaje, o životu nakon genocida i o čovjeku koji je, uprkos svemu, nastavio živjeti.

Upravo tu priču Alen Drljević donosi kroz dokumentarno-animirani film „Fahrudin“, koji će večeras prvi put biti prikazan sarajevskoj publici u okviru Sarajevo Film Festivala.

Nekoliko dana prije prve projekcije razgovarala sam s Drljevićem o tome kako je Fahrudinova priča došla do njega, zašto je odlučio spojiti dokumentarne snimke i animaciju, ali i kako se govori o Srebrenici iz perspektive života, a ne samo smrti.

U razgovoru smo se dotakli i onoga što su nam rekli gledatelji njegovog filma „Muškarci ne plaču“ – da je i film „Fahrudin“ jedan od onih koje vrijedi pogledati. Nakon razgovora s Drljevićem, postalo nam je jasno da iza ovog filma stoji priča koja se ne završava samo onim što se dogodilo 1995. godine.

Jer za njega je možda najvažnije upravo ono što je došlo poslije.
Život.

Od Fahrudinove priče do spoja dokumentarnog i animiranog

Sve je počelo kada je Denis Džidić, direktor BIRN-a, Drljeviću ispričao priču o Fahrudinu. Džidić je ranije razgovarao i snimao Fahrudina i imao ideju da njegovu priču nastavi kroz animirani film.

Drljević je potom počeo istraživati Fahrudinovu sudbinu. U početku mu je bilo neobično razmišljati o animaciji za jednu ovakvu, potpuno stvarnu priču. Ipak, što je dublje ulazio u materijal, sve mu se više činilo da bi upravo kombinacija dokumentarnog i animiranog mogla otvoriti prostor za drugačiji način pripovijedanja.

Važan trag pronašao je u svjedočenju zaštićenog svjedoka pred Haškim tribunalom. Bio je to vozač kombija koji je prisustvovao egzekuciji i koji se, nakon što je ranjeni Fahrudin preživio prvo strijeljanje, suprotstavio naređenju da dječak bude ponovno ubijen. Umjesto toga, odlučio je spasiti njegov život.

Upravo ga je to svjedočenje dodatno usmjerilo prema formi koju je tražio. Shvatio je da bi dokumentarni dio, kroz arhivske snimke i svjedočenje čovjeka koji je bio neposredni svjedok događaja, mogao biti spojen s animacijom koja bi priču donijela iz Fahrudinove dječije perspektive.

„Kada sam naišao na to svjedočenje, shvatio sam da se to može uraditi kao kombinacija arhivskih snimaka kroz svjedočenje čovjeka koji je prisustvovao i animacije iz dječakove perspektive.“

Ni sami, kaže, na početku nisu bili sigurni kako će ta kombinacija funkcionisati. Prvo su složili dokumentarni dio, koristeći i snimke Fahrudina danas, a potom počeli raditi animaciju. Tek tokom procesa shvatili su da ta dva svijeta mogu funkcionisati zajedno.

Animacija je pritom imala još jedan važan razlog. Fahrudin je u središtu priče kao sedmogodišnji dječak, a animacija je Drljeviću omogućila da događaje prikaže upravo iz njegove perspektive – iz dječijeg pogleda na ono što se događa, dok dokumentarni dio donosi glasove, svjedočenja i tragove stvarnog događaja.

Tako se u „Fahrudinu“ susreću dvije perspektive: svjedočenje čovjeka koji je bio tamo i pogled dječaka koji je sve to preživio.

Srebrenica kroz glas pojedinca

Drljević ne pokušava pobjeći od traume koju nosi Fahrudinova priča. „Fahrudin“ je zasnovan na stvarnim događajima, a ono što se dogodilo sedmogodišnjem dječaku ne može se odvojiti od posljedica s kojima živi i danas.

„Nemoguće je biti emotivno distanciran i isključen“, kaže Drljević govoreći o radu na filmu.

Ali upravo u toj teškoj priči želio je napraviti prostor za nešto o čemu se, kada govorimo o Srebrenici, često govori mnogo manje i rjeđe. Alen je kroz prišu o Fahrudinu stvorio prostor za život onih koji su preživjeli.

Za njega je bilo važno da se čuje njihov glas, posebno glas djece koja su preživjela genocid. Jer iza svakog broja postoji jedan čovjek i jedan identitet. A individualna priča omogućava da ono što se dogodilo razumijemo drugačije.

„Potpuno je drugačije kada ljudima date brojku od 8.372. Ta brojka djeluje strašno, ali ne znači ljudima mnogo. Tek kada čuju, vide i pročitaju individualne priče, mogu se emotivno vezati za te ljude i događaje.“

Zato „Fahrudin“ nije samo priča o dječaku koji je preživio egzekuciju. To je priča o onome što dolazi nakon svega – o životu koji se nastavlja i kada trauma ne prestaje.

Drljevića je upravo taj dio priče posebno zadržao. Ne samo trenutak preživljavanja, nego pitanje kako čovjek nastavlja živjeti nakon nečega što je teško i zamisliti, a kamoli preživjeti.

Jer broj može pokazati razmjere tragedije. Individualna priča pokazuje čovjeka.

A Fahrudin u ovom filmu nije samo ime iz prošlosti. On je čovjek koji je preživio, koji nosi posljedice onoga što mu se dogodilo i koji je, uprkos svemu, nastavio živjeti ponosno noseći svoj identitet.

Između traume i dostojanstva

Govoriti o Fahrudinu znači govoriti o traumi, ali i pronaći granicu između umjetničkog djela i patetike.

Drljević kaže da je to tokom rada na filmu uvijek predstavljalo određeni pritisak. Nemoguće je, smatra, ne biti uključen i vezan kada se radi o tragediji takvih razmjera. On je tokom dugog perioda rada bio duboko uključen u priču, ali se stalno pokušavao sačuvati prostor između emocije i onoga što bi moglo postati banalno ili patetično.

„Uvijek se trudim da ne pređemo tu tanku nit koja odvaja nešto kao umjetničko djelo od onoga što bi moglo biti banalnost i patetika.“

Posebno mu je bilo važno sačuvati Fahrudinovo dostojanstvo. Zato im je, prije nego što su odlučili predstaviti film publici, bilo važno da ga prvo pogleda upravo Fahrudin i da vide kako ga on doživljava.

Nije mu bilo lako proći kroz vlastitu priču. Nakon svega što je preživio, suočavanje s tim događajima kroz film bilo je teško. Ipak, kada je pogledao priču svog života ispričanu kroz dokument i animaciju, bio je zadovoljan onim što je vidio.

Drljeviću je to bilo izuzetno važno. Jer, kaže, koliko god film bio namijenjen publici, u njegovom središtu ipak je čovjek čiji je život ispričan. Njegovo zadovoljstvo bilo je potvrda da su uspjeli sačuvati ono što im je od početka bilo najvažnije – Fahrudinovo dostojanstvo.

Čovjek koji je odlučio drugačije

U priči o Fahrudinu postoji i čovjek koji je mogao učiniti ono što mu je bilo naređeno, ali je odlučio drugačije.

Za Drljevića je taj trenutak posebno važan jer donosi nešto potpuno suprotno obrascu nasilja koji okružuje cijelu priču. Vozač kombija, čovjek koji je prisustvovao egzekuciji, rizikovao je vlastiti život kako bi spasio život jednog dječaka.

Drljević kaže da nikada nije želio praviti filmove koji pozivaju na napad, nasilje ili osudu. Bilo mu je važno pokazati da „ne misle svi isto, ne rade svi isto i ne žele svi isto“.

Zato je perspektiva čovjeka koji je u trenutku kada je mogao samo slijediti naređenje odlučio postupiti drugačije, za njega bila izuzetno važna.

Jer ponekad jedna odluka može napraviti ogromnu razliku. Nekome može značiti život. A čovjek koji je donosi možda u tom trenutku ni ne zna koliko će daleko dosegnuti njene posljedice.

Možda upravo tada, u jednom naizgled kratkom trenutku izbora, nečim što uradimo, ali i nečim što odbijemo učiniti, postajemo dio historije.

U slučaju Fahrudina, jedna takva odluka značila je da sedmogodišnji dječak dobije priliku da nastavi živjeti.

I još jedan snažan podsjetnik koji ova priča nosi jeste upravo istina da historiju ne čine samo velike odluke i veliki događaji. Ponekad je mijenja i jedan čovjek koji u presudnom trenutku odluči učiniti ono što je ispravno.

„Svaka tragedija je posebna“

Drljević kaže da je „Fahrudin“ za njega posebna priča, jednako kao što je i svaka druga tragedija posebna.

I dalje, nakon svega što je istražio i svih priča kojima se bavio, teško mu je potpuno pojmiti ono što se dogodilo tom dječaku.

Fahrudinova priča je nevjerovatna i prestrašna, ali je i priča koja mijenja čovjeka. Kada o njoj razmišljate, kaže Drljević “neizbježno se pitate kako se nešto takvo dogodilo, ko su ljudi koji su to učinili i kako je moguće da takve stvari uopće postoje“.

„To je svijet u kojem živimo“, kaže.

Ali upravo zato vjeruje da svaki film može napraviti barem mali pomak. Ne veliki, ali nešto može.

Ako se o ovakvim pričama govori, piše i snima, one ostaju dio javnog prostora i otvaraju mogućnost da se o njima počne drugačije razmišljati.

Drljević smatra da je to posebno važno u Bosni i Hercegovini, društvu koje se još uvijek nije istinski suočilo sa svim onim što se dogodilo tokom rata.

Spominje i svoj film o Petru i Pavlu, ljudima ubijenim tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, jer se o onome što se događalo u Konjicu, kaže, i danas premalo govori i zna.

Svaka priča je važna jer tek iz pojedinačnih priča možemo pokušati sastaviti širu sliku – kako i zašto se nešto dogodilo.

Procesi koji vode prema katastrofi pripremaju se godinama. Često nam se kasnije čini da je sve došlo odjednom, ali Drljević upozorava da tome prethode brojni koraci i odluke.

“Jer ništa ne dolazi preko noći.“
„Ništa zapravo nije počelo preko noći. To je sve priprema godinama, godinama.“

Ta rečenica možda najbolje objašnjava zašto Drljević smatra važnim da se o ovakvim pričama govori. Ne samo zbog sjećanja na ono što se dogodilo, nego i zbog razumijevanja svega što mu je prethodilo.

Jer ako se procesi koji vode prema katastrofi ne prepoznaju na vrijeme, ono što nam se kasnije čini kao da je došlo odjednom zapravo je već dugo u nastajanju.

Da film ne nestane nakon izlaska iz sale

Na pitanje kako želi da publika vidi Fahrudina, Drljević ne daje jednoznačan odgovor. I ne pokušava publici unaprijed odrediti šta treba osjećati.

Svaki gledalac će, kaže, film doživjeti na svoj način. Ono što mu je važno jeste da nakon projekcije ne ostane ravnodušan i da ga film potakne na razmišljanje.

„Gledanje filma je individualno. Meni je najbitnije da ljudi nakon gledanja filma ne ostanu ravnodušni.“

Ne očekuje, niti želi, da svi iz kino sale izađu s istom emocijom ili istim mislima. Put kojim će ih film odvesti pripada svakom gledaocu pojedinačno. Ali volio bi da se taj put ne završi onog trenutka kada se ugase svjetla u sali.

„Ne želim da se film zaboravi nakon pet minuta po izlasku iz sale.“

Možda je upravo to i najvažnije što „Fahrudin“ pokušava postići.

Ne može jedan film ispričati cijelu Srebrenicu. Ali može ispričati jednu priču.

Jednog dječaka. Jednog čovjeka.
Jedan život koji je preživio ono što nije smio preživjeti, a onda nastavio dalje.

Jer, kako kaže Drljević, Fahrudin nije samo ime i nije samo broj.

„To je život koji postoji i koji je postojao.“

I možda je upravo u tome najvažniji dio ove priče – u životu poslije svega.

Zato „Fahrudin“ vrijedi pogledati ne samo da bismo se prisjetili onoga što se dogodilo, nego i da bismo čuli priču čovjeka koji je preživio i koji je nastavio živjeti.

Jer historija se ne čuva samo sjećanjem. Čuva se činjenicama, pričama i ljudima koji ih nose.

Film “Fahrudin”, Alena Drljevića, bit će prikazan u okviru Takmičarskog programa – dokumentarni film 32. Sarajevo Film Festivala.

Više informacija o programu Sarajevo Film Festivala pronađite na službenoj stranici festivala:
*^{Sarajevo Film Festival}

📍 Cineplexx Sarajevo 1; 19. august 2026 u 21:30
📍 Cineplexx Sarajevo 8; 20. august 2026 u 18:00
📍 Cineplexx Sarajevo 3; 21. august 2026 u 15:00

Razgovor pripremila: Maida K. za Kamo Sutra – priče o kulturi, ljudima i mjestima Bosne i Hercegovine.
Sagovornik: Alen Drljević, reditelj i pisac filma „Fahrudin“.