Fuzzlija: Babo, Greta, tranzicija i fuzz pedale u jednom sarajevskom Helykopteru

Postoje stvari koje vjerovatno nikada ne biste očekivali da ćete čuti u istoj pjesmi.

Džemre. Greta Thunberg. Kiseli kupus. Medvjedi koji silaze u grad. Babine huke.

A onda se pojavi Fuzzlija i pokaže da, uz dovoljno distorzije, sve to sasvim dobro može stati u manje od tri minute.

Sarajevski trio ne pokušava zvučati uglađeno, ozbiljno ni pretenciozno. Njihova muzika je glasna, direktna, puna fuzz gitara i ironije iza koje se, kada malo pažljivije poslušate, krije vrlo prepoznatljiva svakodnevica jednog društva.

Fuzzliju čine Vedad Trbonja na gitari i vokalu, Jan Delić na bubnjevima te Zlatan Džanović na basu i pratećim vokalima. Bend svoj zvuk smješta negdje između alternativnog rocka, punka, grungea i stonera, dok su ga na vlastitom Bandcampu još jednostavnije i duhovitije opisali kao „gaypunk/dadrock“.

I tu je nekako jedan od najboljih načina da se uđe u njihov svijet.

Jer ga ne treba pokušavati previše uredno objasniti.
Već samo pojačati.

Kad fuzz postane način pričanja

Samo ime benda da naslutiti šta možemo očekivati.

Fuzz ovdje nije ukras. On je jedan od glavnih sastojaka.

Gitare su guste i zasićene fuzzom, ritam direktan, pjesme uglavnom kratke i dovoljno energične da ne ostavljaju mnogo prostora za prazni hod. Ali ono zbog čega Fuzzlija postaje zanimljiviji od još jednog glasnog rock benda jesu tekstovi.

Jer ispod svih tih pedala počinje jedan vrlo lokalni svijet.

Njihove pjesme govore o porodici, poslu, vremenu, društvu, nacionalizmu, vjeri, klimatskim promjenama i svakodnevnim apsurdima. Ozbiljne stvari pritom rijetko tretiraju na ozbiljan način.

Umjesto velikih formalnosti i parola, tu su babo, kancelarija, balkon za cigaru, Versace i Gucci, kiseli kupus i ljeto koje više nije ono koje pamtimo.

Humor kod benda Fuzzlija prestaje biti bijeg od stvarnosti, a postaje način da se o stvarnosti govori.

Recenzija njihovog prvijenca na portalu “Izvan Svake Kontrole” upravo tekstove izdvaja kao jedan od najprepoznatljivijih elemenata benda, naglašavajući način na koji Fuzzlija istovremeno uspijeva nasmijati i upozoriti slušaoca.

„Greta“ i džemre koje više nije isto

Prva pjesma kojom se ovaj bend predstavio široj publici bila je „Greta“.

Već ona je bila dovoljno dobar znak da ovaj bend niti planira niti može tek tako pričati običnim jezikom.

U nekoliko minuta pjesma povezuje džemre, Grettu Thunberg, klimatske promjene, kupus koji propada u kaci, medvjede koji silaze u grad i sjećanje na vrijeme koje se promijenilo.

Džemre je pritom centralna slika pjesme – nešto što se ne vidi, ali nešto za šta znamo i čiji dolazak osjećamo. I, znajući kada je njegovo vrijeme, očekujemo ga.

Članovi benda objasnili su da ga posmatraju kao simbol promjene i želje da se čovjek drugačije odnosi prema prirodi i okruženju. Kada je pjesma objavljena početkom 2025. godine, poručili su da se nadaju da će i sami biti svojevrsno „džemre“ na bh. muzičkoj sceni.

I upravo tu se već moglo naslutiti da Fuzzlija iza buke, humora i neobičnih slika ima prilično ozbiljnu ideju o tome šta želi prenijeti svojim pjesmama. Ako kao simbol vlastitog dolaska na scenu birate promjenu odnosa prema prirodi, onda je jasno da pjesme nisu zamišljene samo kao zabava. One mogu biti duhovite, glasne i naizgled neozbiljne, ali teme koje nose to često nisu.

Bila je to prilično precizna najava onoga što će uslijediti.

Helykopter polijeće

Debi album „Helykopter“ objavljen je 20. maja 2025. godine na Bandcampu, a nedugo zatim postao je dostupan i na streaming platformama.
*^{https://fuzzlija.bandcamp.com/album/helykopter}

Na njemu je sedam pjesama:

Babo, Greta, Ljeto, Jasmila, 4 Zida, Mersiha i Fuzzlija.

Album je sniman u sarajevskom studiju Space Echo, dok miks i mastering potpisuje Nino Škiljić.

Sedam pjesama postaje i više nego dovoljno da se vrlo brzo shvati kakav je ovo bend.

„Babo“ kroz odnos dvije generacije priča o ideji uspjeha.

„Greta“ hvata klimatsku anksioznost na način na koji je vjerovatno samo bend iz ovog dijela svijeta može povezati s džemretom i kiselim kupusom.

„Mersiha“ ulazi u dobro poznati mikrokosmos kancelarije, državne firme, ranijeg odlaska kući i sistema u kojem se, nekim čudom, sve ipak nekako završi.

„4 Zida“ spaja slike koje bi u nekim drugim rukama djelovale potpuno nespojivo.

A naslovna „Fuzzlija“ cijelu priču dovodi do tačke u kojoj se više i ne zna gdje završava zezancija, a počinje komentar svijeta oko nas.

Na kraju možda nije ni važno. Jer kod Fuzzlije jedno bez drugog očigledno ne ide.

Album koji zvuči kao mjesto iz kojeg je nastao

Ono što je posebno zanimljivo kod Helykoptera jeste koliko njegov identitet djeluje lokalno, a da pritom ne koristi klasične simbole Sarajeva kao dekoraciju.

Nema potrebe da vam neko nekoliko puta kaže iz kojeg grada bend dolazi. Jer to se osjeti. Čuje se.

Ne nužno u samoj muzici, nego u jeziku, humoru, referencama i načinu na koji se životne frustracije istovremeno pretvaraju u vic i pjesmu.

I to je ono oduvijek specifično bosanskohercegovačko mjesto između ozbiljnog i apsurdnog.

Situacija nije dobra. Ali ćemo se vjerovatno prvo našaliti na njen račun.

Upravo iz tog prostora ovaj bend gradi svoj muzički identitet i ostavlja vlastiti trag.

Zbog toga je i Helykopter u jednoj domaćoj recenziji opisan kao autentičan bh. muzički proizvod – album koji je dovoljno duhovit da vas zabavi, ali dovoljno dobro odsviran i produciran da ga nikada ne možete svesti samo na šalu.

Fuzzlija se ipak najbolje razumije glasno

Od prvih nastupa u DKC-u i Domu mladih u Sarajevu, preko Abraševića u Mostaru i Baze u Tuzli, bend je svoju priču gradio i na binama.

A priča se nastavila i nakon izlaska albuma.

Ovog augusta članovi benda ponovo su bili pred sarajevskom publikom, kada su 17. augusta 2026. u Klubu AG nastupili zajedno s Činčilom, potvrđujući da Helykopter nije bio samo kratkotrajni studijski projekat.

I vjerovatno je upravo koncert mjesto na kojem smisao svih tih fuzz pedala postane potpuno jasan.

Jer ovo nije muzika napravljena da pristojno svira u pozadini.

Treba biti malo preglasna.

Ljudi koji stvaraju

Bosanskohercegovačka alternativna scena nikada nije bila velika industrija.

Možda joj je upravo to ponekad i prednost.

Bendovi nastaju jer nekoliko ljudi želi napraviti nešto svoje. Snimaju u lokalnim studijima. Sami objavljuju muziku. Dijele bine s drugim bendovima. Okupljaju publiku koncert po koncert.

Grade polako, ali svojim putem. Onako kako oni žele i kako vjeruju da svoju ideju i poruku trebaju prenijeti na pravi način.

I povremeno iz svega toga nastane nešto što zvuči toliko svoje da ga je teško zamijeniti s bilo čim drugim.

Fuzzlija je jedan takav slučaj.

Tri čovjeka. Tri instrumenta. Nešto više fuzz pedala.

I cijeli jedan mali svijet u kojem zajedno postoje babo, Greta, džemre, tranzicija, državna firma i pitanje šta, zapravo, radimo sa svim ovim što nam se dešava.

Možda odgovor nemaju.

Ali su pronašli vrlo dobar riff za njega.

Kulturna scena ne nastaje sama od sebe. Grade je ljudi koji stvaraju.

A Kamo Sutra bilježi njihove priče.