30. septembar // Rumi i James Dean: zašto neke figure nikada ne ostanu samo u svom vremenu

Na današnji dan, 30. septembra 1207. godine, rođen je Dželaludin Rumi, perzijski pjesnik, teolog i jedan od najznačajnijih predstavnika sufijske književnosti. Više od sedam stoljeća kasnije, 30. septembra 1955. godine, u saobraćajnoj nesreći poginuo je James Dean, američki glumac koji je imao samo 24 godine i svega tri velike filmske uloge.

Dok je jedan iza sebe ostavio hiljade stihova o ljubavi, čovjeku, vjeri i potrazi za smislom, drugi je postao simbol generacije gotovo prije nego što je njegova filmska karijera stigla zaista početi.

I koliko god pripadali različitim svjetovima, oba imena nam pokazuju nešto vrlo slično: vrijeme ne odlučuje uvijek koliko će dugo neka umjetnička figura trajati.

Rumi i riječi koje su nastavile putovati

Rumi je rođen u području Balkha, a njegov život kasnije je bio snažno vezan za Konyu, današnju Tursku, gdje je proveo najveći dio života. Njegovo najpoznatije djelo, Mesnevija, opsežan je pjesnički tekst od približno 27.000 stihova, dok njegova druga djela obuhvataju gazele, rubaije i prozu. Njegova poezija smatra se jednim od vrhunaca perzijskog mističkog pjesništva.

Međutim, ono što je zanimljivije od broja stihova jeste njihov život poslije.

Rumi je pisao u 13. stoljeću, u svijetu koji je u gotovo svakom praktičnom smislu potpuno različit od našeg. Pa ipak, njegove misli o ljubavi, gubitku, unutrašnjem nemiru, čovjekovoj potrebi da pronađe smisao i osjećaju pripadanja i dalje prelaze granice jezika i kultura.

I upravo zbog toga Rumijeve misli nikada nisu ostale zarobljene u vremenu u kojem su nastale. Stoljećima kasnije i dalje pronalaze nove čitaoce i nova značenja. Jer dobra poezija često radi upravo to: izraste iz jednog vrlo konkretnog trenutka, a onda pronađe svoje mjesto i u svakom narednom.

Čitalac stoljećima kasnije možda ne poznaje historijski kontekst, ne dijeli istu vjeru niti govori isti jezik, ali ipak prepoznaje pitanje koje je postavljeno.

Rumi je jedan od najboljih primjera koliko daleko takvo pitanje može putovati.

Šta ostane kada se tekst odvoji od autora

Kod velikih autora s vremenom se događa nešto posebno: njihovo djelo prestane pripadati samo njima. Počne živjeti mimo biografije, vremena i mjesta u kojem je nastalo. Prevodi se, tumači, citira, ulazi u muziku, svakodnevni govor i tuđa iskustva, sve dok više ne postoji samo kao tekst, nego kao prostor u kojem različite generacije pronalaze nešto svoje.

Rumi je možda jedan od najupečatljivijih primjera toga. Njegove riječi su stoljećima prelazile granice jezika, kultura i religijskih tradicija, mijenjajući kontekst, ali ne i potrebu ljudi da im se vraćaju.
Ponekad se autor toliko udalji od vlastitog vremena da ga nove generacije prvo upoznaju kroz jedan stih, jednu misao ili rečenicu koja ih pogodi u pravom trenutku. Tek kasnije otkriju koliko je cijeli svijet stajao iza tih nekoliko riječi.

Naravno, takva vrsta trajanja ima i svoju cijenu. Što je autor prisutniji u popularnoj kulturi, to je veća mogućnost da se njegovo djelo pojednostavi, izvuče iz konteksta ili mu se pripišu riječi koje nikada nije napisao.

Ali možda upravo i u tome vidimo koliko je njegovo ime nastavilo živjeti: dovoljno snažno da ga svaka nova generacija ponovo traži, prepoznaje i, ponekad, pokušava prilagoditi sebi.

A onda, više od sedam stoljeća kasnije, James Dean

Ako je Rumi primjer umjetnika čije je ogromno djelo stoljećima gradilo njegovo mjesto u kulturi, James Dean predstavlja gotovo suprotnu priču.

Njegova velika filmska karijera trajala je nevjerovatno kratko.

East of Eden.
Rebel Without a Cause.
Giant.

Tri filma bila su dovoljna da njegovo lice postane jedna od najprepoznatljivijih slika američke kulture 20. stoljeća. Kada je 30. septembra 1955. poginuo u saobraćajnoj nesreći u Kaliforniji, imao je samo 24 godine. U tom trenutku od njegova tri velika filma u kinima je bio prikazan samo East of Eden; Rebel Without a Cause i Giant objavljeni su nakon njegove smrti.
^*HISTORY

I upravo tu priča o Jamesu Deanu prestaje biti samo priča o mladom glumcu koji je prerano poginuo.

Jer publika ga zapravo nije ni stigla upoznati kroz dugu karijeru, promjene uloga, uspone i padove. Ostala je samo vrlo kratka, gotovo zamrznuta slika: mladić buntovnog držanja, ranjivosti koju pokušava sakriti i nemira koji je djelovao kao da pripada čitavoj generaciji.

Njegova smrt učinila je nešto što bi dug život vjerovatno promijenio. Zauvijek ga je zadržala u toj dobi, u tom licu i u tom trenutku.

Nije imao vremena da ostari pred publikom. Nije imao vremena da postane drugačiji glumac, da promijeni imidž, da napravi loš film ili se vrati nakon neuspjeha. Njegova slika ostala je gotovo netaknuta vremenom.

Tu negdje počinje i nešto veće od njegove glumačke biografije. Počinje mit.

I možda je upravo zato James Dean ostao mnogo više od čovjeka koji je snimio tri velika filma. Postao je simbol mladosti koja se protivi pravilima, osjećaja da ne pripadaš potpuno svijetu oko sebe i ideje da se može živjeti intenzivno, makar kratko.

To je slika koju je kultura nastavila reproducirati dugo nakon njega.

Kada čovjek postane simbol

James Dean nije ostao samo glumac iz nekoliko filmova.

Posebno je Rebel Without a Cause učvrstio sliku mladog autsajdera koji se ne uklapa sasvim u svijet odraslih. Američka Nacionalna filmska arhiva opisuje Deanovog Jima Starka kao osjetljivog mladića koji pokušava pronaći vlastiti integritet u svijetu kojem ne vjeruje.
^{*Library of Congress}

S vremenom je ta slika postala veća od samog filma.

Deanovo lice počelo je predstavljati mnogo više od jednog lika: bunt, nesigurnost, osjećaj nepripadanja i onu specifičnu vrstu mladosti koja istovremeno želi pobjeći od svijeta i pronaći svoje mjesto u njemu.

Tu se događa zanimljiva stvar. Granica između glumca i simbola počinje nestajati.

Publika više ne pamti samo Jamesa Deana koji je igrao Jima Starka. Pamti samu ideju koju je njegovo lice počelo predstavljati, zbog čega je njegov kulturni trag postao mnogo veći od kratke filmografije koju je stigao ostaviti.

Dva potpuno različita načina da ostaneš

Rumi i James Dean nisu ostavili isti trag.

Jedan je imao život ispunjen učenjem, pisanjem i hiljadama stihova, a drugi je dobio nekoliko filmskih uloga i vrlo malo vremena.

Rumi traje zato što se njegove riječi iznova čitaju i prilagođavaju novim generacijama, dok Dean traje i zato što je njegova slika ostala gotovo zamrznuta u jednom trenutku mladosti.

Kod prvog djelo stalno dobija nova značenja, a kod drugog kultura stalno iznova čita isti lik.

I nama je upravo zbog toga 30. septembar naročito zanimljiv datum za ovu rubriku, jer nas podsjeća da kulturno pamćenje nema jednostavnu formulu.

Nekada ga grade hiljade stranica i stoljeća čitanja. Nekada tri filma i život koji je prerano prekinut.

A ponekad je dovoljno da neko, mnogo godina poslije, ponovo otvori knjigu ili pogleda stari film i u čovjeku iz potpuno drugog vremena pronađe nešto što mu djeluje iznenađujuće blisko.

Na Kamo Sutra zato se prošlosti ne vraćamo samo zbog datuma. Vraćamo joj se zbog tragova koji još nisu nestali — riječi koje i dalje pronalaze nove čitaoce, slika koje ostaju u kolektivnom pamćenju i umjetnika koji, iz nekog razloga, nikada ne ostanu samo u vremenu u kojem su živjeli.

Tekst priremila: Maida K. za Kamo Sutra.